Što kažu tinejdžeri o svojim roditeljima?

Ovo su tipične misli o roditeljima koje tinejdžeri dijele sa mnom u mom psihološkom savjetovalištu.

KAŽU...

Kažu mi da poštuju vaše poštenje, pogotovo ono koje zahtijeva hrabrost, kao u situacijama kada priznate da ste pogriješili.

Kažu mi da poštuju vašu upornost, kao na primjer kada im svaki dan iznova pokušavate pomoći oko školskih obaveza iako su vas oni - ne jednom - hladno odbili.

Kažu mi da vole da dođete na njihove utakmice ili nastupe iako kažu da ih nije briga.

Oduševljava ih kako uvijek nudite nježnost, a nikada je ne molite ili ne zahtijevate zauzvrat.

Kažu mi da to što se možete smijati vlastitim "gafovima" pomaže da mogu saslušati što im govorite o njihovim.

Kažu mi da ih impresionira kako uspijevate staviti svoje potrebe na stranu zbog njihovih, kao na primjer kada znaju koliko vam je važna čistoća i red, a ipak ne shvaćate njihovu zbrkanost i neorganiziranost osobno.

Kažu mi da su dugo bili tužni nakon što ste im rekli koliko ste uplašeni i žalosni bili kada su došli kući pijani.

Zaprepašteni su koliko toga radite i obavljate bez da se ikada požalite.

Kažu mi da ne razumiju kako ste se uspjeli nositi s agresivnim i nasilnim susjedom bez da ste na trenutak izgubili dostojanstvo.

Žele znati kako vam polazi za rukom izgledati tako snažno bez da ikada podignete ruku u ljutnji.

Ponosni su što imate vještine koje vam pomažu da se kao muž i žena tako dobro slažete i nakon svih tih godina provedenih zajedno.

Kažu mi da vide kako ih učite živeći vaš život, a ne držeći "predavanja".

Kažu mi da su stvarno sretni što nikada ne kažete: "Rekli smo ti".

Puno razmišljaju o tome kako nikada ne vrijeđate i ne posežete za "niskim udarcima", čak i kada su to zaslužili i kada bi to bilo najlakše.

Kažu mi da im se čini kada vas gledaju da ste stvarno baš nekako "odrasli".

Kažu mi da vole trenutke kada im ne kažete što i kako nešto napraviti nego ih puštate da to učine sami.

Zahvalni su vam za sve one odluke za koje znaju da ste ih htjeli kontrolirati, ali niste jer ste željeli da odrastu i budu svoji.

Kažu mi da vas slušaju što govorite o alkoholu i drogama zato jer ih ne koristite.

Kažu mi da im nije jasno kako vam uspije zadržati mirnoću i onda kada oni polude.

Kažu mi da su ponosni što i dalje nastojite učiti kako biti još bolji roditelj.

I ŠTO JOŠ KAŽU?

Kažu mi da ništa ne čuju kada tako jako vičete.

Kažu mi da im se, kada su saznali da ste imali vanbračnu ljubavnu vezu, slomilo srce i vjera u ljubav.

Kažu mi da im je odvratno koliko ste "mali" nakon šeste pive.

Kažu mi da ne podnose moljakanje ili zahtijevanje nježnosti.

Kažu mi da se osjećaju izgubljeno kada postanete hladni prema njima jer su pogriješili.

Kažu mi da su uplašeni kada im na njihove ružne riječi vratite "milo za drago".

Kažu mi da je tako tužno vidjeti da ste tako karakterno slabi da morate koristiti snagu mišića da bi im "utjerali strah u kosti" i uspostavili disciplinu.

Kažu mi da se smanjujete u njihovim očima svaki puta kada ste sarkastični.

Kažu mi da ih uhvati panika kada vide da se ponašate isto tako djetinjasto kao i oni.

Svaki roditelj želi biti i nada se da je onaj iz prve "liste"- onaj koji daruje svojem djetetu unutarnje vrijednosti i snagu koje mu nitko više neće moći oduzeti u ovom ludom svijetu u kojem će neminovno morati donositi teške odluke i boriti se za sebe.