1. POSLJEDNJE PREDAVANJE (Randy Pausch, profesor, Carnegie Mellon, s Jeffreyjem Zaslowom)
„Ispod krinke akademskog predavanja pokušao sam samog sebe strpati u bocu koja će jednog dana isplivati na plažu naše djece. Da sam glazbenik, napisao bih za njih skladbu. No, ja sam predavač i zato sam održao predavanje. Govorio sam o radosti života, o tome koliko sam ga ja cijenio, iako za sobom ostavljam tako malo, govorio sam o poštenju, časti, zahvalnosti i drugim stvarima koje držim vrijednima… „
Randy
Nakon što je saznao da je zloćudna bolest od koje boluje u završnoj fazi, Randy Pausch “, profesor informatičkih znanosti, održao je pred svojim studentima i akademicima na Sveučilištu Carnegie Mellon završno predavanje koje je namijenio svojoj djeci i koje je postalo jedno od najposjećenijih mjesta na internetu te u formi knjige svjetski bestseler. Dirljiva je to priča o životu i sreći, o ostvarenim i neostvarenim snovima. Snažni i moćni su bili svi savjeti o životu koje je pritom podijelio – imajući ponajprije na umu svoju djecu (ispričaj se kad pogriješiš, misli na druge, ako naiđeš na zid ispred sebe, znaj da on dijeli one koji stvarno nešto žele od onih kojima to nije tako važno, pokaži zahvalnost, ne tuži se, budi uporan u radu, pronađi ono najbolje u svakoj osobi), ali najduže će i najglasnije bez sumnje odjekivati onaj neizgovoreni, ali ipak isporučeni savjet - svima onima koji su ga tada ili poslije saslušali - naučite se živjeti sa smrtnošću, hrabro se s njom suočite ako se ispriječi životu. On je izgubio bitku s bolešću, ali je njegovo „životno predavanje“ dirnulo milijune ljudi i zacijelo snažno promijenilo njihov život i njihov odnos prema životu i smrti.
Iz Sadržaja
Posljednje predavanje
Pravo ostvarenje dječačkih snova
Pustolovine…i naučene lekcije
Omogućiti ostvarenje tuđih snova
O tome kako valja živjeti svoj život
Isječak
„Imam jedan tehnički problem. Iako se uglavnom mogu pohvaliti izvrsnom fizičkom kondicijom, ja imam deset tumora na jetri i ostaje mi tek nekoliko mjeseci života. Otac sam troje djece i oženjen ženom svojih snova. Mogao bih osjećati sućut prema samome sebi, ali mislim da to ne bi ni meni ni njima donijelo nikakva dobra.
Kako ću, dakle, utrošiti ovo ograničeno vrijeme?
Očito je da bih ga trebao provesti sa svojom obitelji i pobrinuti se za nju. Dok sam još tu koristim svaki trenutak da bih bio uz njih i obavio neke praktične stvari koje će im koristiti kad više ne budem u blizini.
Ono što je manje očito je pokušaj da poučim svoju djecu stvarima kojima bih ih trebao poučiti u narednih dvadesetak godina. Sada su premladi za takve vrste razgovora. Svi roditelje žele naučiti djecu kako razlikovati dobro od zla i kako se suočiti s izazovima života. Osim toga, mi im pripovijedamo neke pričice iz našeg života u nadi da će im one pokazati kako voditi vlastite živote. Želja za takvom vrstom djelovanja potaknula me na održavanje „posljednjeg predavanja“ na Sveučilištu Carnegie Mellon.
Ovakva se predavanja redovito snimaju i ja sam dobro znao što tog dana zapravo radim. Ispod krinke akademskog predavanja pokušao sam samog sebe strpati u bocu koja će jednog dana isplivati na plažu naše djece. Da sam glazbenik, napisao bih za njih skladbu. No, ja sam predavač i zato sam održao predavanje.
Govorio sam o radosti života, o tome koliko sam ga ja cijenio, iako za sobom ostavljam tako malo, govorio sam o poštenju, časti, zahvalnosti i drugim stvarima koje držim vrijednima… (…)
Ja mislim da je posao roditelja ohrabriti djecu da razviju radost života i potrebu da slijede vlastite snove. Ono što mi možemo napraviti je pomoći im da dobiju potrebno oruđe za takav zadatak.
Snovi za moju djecu su egzaktni: želim da pronađu vlastiti put k ispunjenju. Kako ja neću biti s njima, želim da im ovo bude jasno: Nemojte pokušavati zamisliti što bih ja htio od vas. Želim da postanete ono što vi želite postati.“
2. MORRIE UTORKOM (Mitch Albom)
. Jedan stari profesor, jedan bivši učenik i najveća životna lekcija
Ova istinita, dirljiva priča o životu, umiranju i smrti, koju kroz četrnaest utoraka provedenih s Morriejem Schwartzom bilježi/pripovijeda uspješni sportski novinar Mitch Albom, njegov nekadašnji student, baca novo svjetlo ne samo na život, njegove vrijednosti i smisao, već i na smrt koja je, kako kaže Morrie, tek dio tog istog života.
“Vidiš Mitch, nemaju svi sreće poput mene”, rekao je Morrie, profesor sociologije, koji je u dobi od sedamdeset osam godina obolio od opake, polagane i smrtonosne bolesti zbog koje je osuđen na život u invalidskim kolicima, a koja završava paralizom pluća, što dovodi do smrti gušenjem. Morriejeve riječi nisu izrečene s ironijom ili sarkazmom, već iskreno i sa zahvalnošću čovjeka kojemu je dano vrijeme da se u miru oprosti sa životom i sa svojima voljenima, i koji je dobio priliku učiniti ono što mnogi ne stignu, jer ih smrt u tome pretekne - odživjeti život do kraja.
IZ SADRŽAJA
Prvi utorak - Razgovaramo o svijetu
Drugi utorak – Razgovaramo o samosažaljenju
Treći utorak – Razgovaramo o kajanju
Četvrti utorak – Razgovaramo o smrti
Peti utorak – Razgovaramo o obitelji
Šesti utorak – Razgovaramo o osjećajima
Sedmi utorak – Razgovaramo o strahu od starenja
Osmi utorak – Razgovaramo o novcu
Deveti utorak – Razgovaramo o tome kako ljubav ne prestaje
Deseti utorak – Razgovaramo o braku
Jedanaesti utorak – Razgovaramo o našoj kulturi…
ISJEČAK
Neko smo vrijeme samo jeli: on: bolesni starac i ja – zdrav, mlad muškarac, obojica svjesni tišine u sobi. Ja bih je nazvao neugodnom tišinom, ali čini se da je samo meni bilo neugodno.
„Umiranje je“, reče iznenada Morrie, „samo jedna od stvari zbog kojih treba biti žalostan Mitch. Nesretan život je nešto drugo. Toliko je ljudi koji me dođu posjetiti nesretno.“
Zašto?
„Pa, prije svega, naša kultura nije takva da uči čovjeka voljeti samog sebe. Mi djecu učimo pogrešnim stvarima. Moraš biti dovoljno snažan da kažeš: 'Ako kultura ne valja, nemojte joj nasjedati, stvorite svoju vlastitu'. Većina ljudi to nije u stanju. Oni su nesretniji od mene – čak i u stanju u kojem se sada nalazim.
Ja umirem, da, ali sam okružen brižnim, srdačnim dušama. Koliko ljudi to može reći za sebe? (…)
Sjetio sam se još nečega što mi je Morrie rekao: Toliki ljudi imaju posve besmislene živote. Kao da su u nekom polusnu, čak i onda kada rade nešto za što misle da im je važno. To je zbog toga što ganjaju pogrešne stvari. Jedini način na koji možeš unijeti smisao u život jest posvetiti se ljubavi prema bližnjemu, posvetiti se zajednici koja te okružuje, stvaranju nečega što će tvom životu dati svrhu i smisao. (…)
„Mitch, pitao si me kako mogu mariti za ljude koje uopće ne poznajem. Smijem li ti sada reći što najviše učim uz ovu bolest?“
Što to?
„Da je najvažnija stvar u životu naučiti pružiti ljubav i primiti je.“ (…)
„Neki dan sam čuo krasnu pričicu“, kaže Morrie. Zatim na trenutak sklapa vjeđe, a ja čekam.
„U redu. Radi se o jednom malom valu koji skakuće oceanom i sjajno se zabavlja. Uživa u vjetru i svježem zraku sve dok ne primijeti ispred sebe druge valove kako se razbijaju o žal.
'Bože moj, ovo je grozno', kaže val. 'Pogledaj što će mi se dogoditi!'
Onda dolazi drugi val, vidi kako je njegov prethodnik smrknut te ga upita'Zašto si tako tužan?'
Prvi val odgovori: 'Ti ne razumiješ! Svi ćemo se razbiti! Svi ćemo se mi, valovi, pretvoriti u ništa! Zar to nije grozno?'
Drugi val reče: 'Ne, ti ne razumiješ. Ti nisi val, ti si dio oceana.'“