Samoća je stvar izbora. Osoba izabire vrijeme koje želi provesti sama i osjeća se dobro. Važno je da neko vrijeme u danu provedemo sami sa sobom, bez drugih ljudi. Biti sam, razmisliti o danu koji je prošao, usredotočiti se na razumijevanje sebe i vlastitih potreba. Mnogi ljudi govore o tome da uživaju u trenucima ili vremenu provedenom u samoći.
Usamljenost je osjećaj da smo sami i da smo žalosni zbog toga. Želimo kontakte s drugim ljudima ali nismo u stanju imati ih. Pritom je sasvim moguće i da smo zaista izolirani ali i da smo okruženi ljudima, a osjećamo se sami. Dobro je poznato da je biti u vezi ili braku i nemati dobar kontakt s partnerom često teže nego biti sam.
Svi se ponekad osjećamo usamljeno. Kada usamljenost postane prečesta, ona postaje problem. Oko 20 posto ljudi izvještava o tome da se osjećaju usamljeno veći dio vremena.
Zašto smo usamljeni? Evo nekih najčešćih razloga:
- Prekinuli smo vezu ili se razveli
- Imamo osjećaj da nismo potrebni drugima ili da smo drugačiji od drugih
- Agresivni smo i time odbijamo ljude od sebe
- Osjećamo da nas drugi ljudi ne razumiju
- Okolnosti nas prisiljavaju da budemo sami
- Nedavno smo se preselili ili promijenili posao ili školu
- Imamo neobično veliku potrebu za bliskošću pa osjećamo preveliku razliku između onoga što želimo i onoga što imamo u odnosima s drugim ljudima
- Imamo povijest loših odnosa u djetinjstvu, u obitelji
- Sramežljivi smo
- Nemamo razvijene socijalne vještine
- Imamo nisko samopoštovanje
- Ne znamo kako ostvariti bliskost i otvoriti se prema drugim ljudima
- Provodimo previše vremena pred TV-om ili kompjutorom bez kontakta s drugim ljudima
I društvo, koje promiče natjecateljski duh i neovisnost te pogrešna očekivanja da će ljubavni odnos popuniti sve naše praznine i zadovoljiti sve naše potrebe, pridonosi osjećaju usamljenosti. Moderno društvo diktira da se uspjehom smatra imati "najboljeg prijatelja" u dobi od 7 do 13 godina, dečka ili djevojku u dobi od otprilike 13 do 25 i bračnog druga od te dobi nadalje. Zapravo nas društvo u kojem živimo ohrabruje u ideji da će ljubavni odnos i brak riješiti sve naše probleme. Tako se onda vjenčamo i uništimo odnos, očekujući nemoguće od njega. Ostavili smo obitelj i prijatelje, partner nije ispunio naša očekivanja, izgubili smo svoje snove i ne znamo kako sami sebe razumjeti i zadovoljavati vlastite potrebe.
Usamljenost je pasivno stanje. Opstaje upravo zato što se nadamo da će proći i ne činimo ništa da bismo to promijenili.