Samoozljeđivanje

Samoozljeđivanje je dobrovoljno nanošenje štete vlastitom tijelu. Ozljedu nanosi osoba sama sebi, bez pomoći druge osobe, a ozljeda je dovoljno jaka da dovodi do oštećenja tkiva.

Samoozljeđivanje se odnosi na ponašanja kao što su npr. rezanje, grebanje, čupkanje kože, čupkanje kose, udaranje, lomljenje kostiju, onemogućavanje ranama ili ozljedama da zarastu, izazivanje opeklina… i sve drugo što dovodi do ozljeda. Najčešće se koristi rezanje, i to najviše na zglobovima, nadlakticama i unutarnjoj strani bedara.

Samoozljeđivanje se ne odnosi na ponašanja povezana sa seksualnim uzbuđenjem, dekoracijom tijela (npr. piercing ili tetoviranje) ili svjesnim pokušajem samoubojstva.

Većina istraživača se slaže da se samoozljeđivanje ne vezuje uz samoubojstvo jer općenito osobe koje se samoozljeđuju nemaju namjeru umrijeti zbog vlastitog ranjavanja. No, iako samoozljeđivanje nema u korijenu samoubilačke ideje i misli, ipak može dovesti do razmišljanja o samoubojstvu pa i do samoubojstva, ako osoba pretjera u nanošenju ozljeda.

Silovanje

Silovanje je seksualni odnos bez pristanka.

Silovanje je kazneno djelo.

Više od 95 posto žrtava silovanja su ženskog spola.

Pokušaj silovanja često je jednako traumatičan kao i silovanje. Iako je žrtva uspjela izbjeći silovanje, ili muškarac nije bio sposoban za silovanje, posljedice takvog iskustva mogu biti vrlo teške. Pokušaj silovanja, isto kao i samo silovanje, potrebno je shvatiti s maksimalnom ozbiljnošću.

Uobičajene reakcije na silovanje

Psihološka trauma izazvana silovanjem može biti teška i dugotrajna. Budući da ljudi na stres reagiraju na različite načine, nije moguće točno predvidjeti kako će se silovana osoba osjećati. Međutim, postoje neke uobičajene reakcije žrtava. To su:

1. Šok i nevjerica

"Osjećam se otupjelo."
"Ne mogu vjerovati da mi se to dogodilo."
"Osjećam se isključeno iz svog života i od drugih ljudi."

U početnoj fazi, većina žrtava silovanja reagira šokom i nevjericom. Mogu se osjećati otupjelo i omamljeno, otuđeno od drugih ljudi. Žele zaboraviti što im se dogodilo te izbjeći ljude i situacije koje ih podsjećaju na napad.

2. Prisjećanje na ono što se dogodilo i kakav je to osjećaj bio

"Ponekad ne mogu prestati razmišljati o tome."
"Tjednima nisam mogla oprati sa sebe njegov smrad."
"Sjećanje se vraća niotkuda. Osjećam se kao da se sve opet događa."

Mogu postojati razdoblja kad je osoba zaokupljena mislima i osjećajima o napadu. Može imati neželjena sjećanja ili flash-backove i noćne more. Kada razmišlja o onome što se dogodilo, može ponovo doživjeti neke senzacije i osjećaje koje je imala za vrijeme napada, kao što su preplavljujući strah i osjećaj bespomoćnosti.

3. Snažne emocije

"Osjećam se jako tužna, kao da sam izgubila dio sebe."
"Osjećam jaku ljutnju, kakvu do sada nisam nikad osjetila."

Mnoge žrtve dugo doživljavaju snažne emocije kao posljedicu silovanja. Ponekad to može biti ljutnja. Također mogu osjetiti tjeskobu ili depresiju.

4. Fizički simptomi

"Nisam mogla spavati noću. Ne bih mogla zaspati, a onda bi se budila svake noći točno u isto vrijeme kada se dogodilo silovanje."

Neke žrtve imaju fizičke simptome, kao što su problemi sa spavanjem, glavobolje i bolovi u trbuhu. Teško se koncentriraju na svakodnevne obaveze. Također, žrtve često dožive promjenu u seksualnosti, kao što je gubitak interesa za seks ili izbjegavanje seksualnih situacija.

5. Osjećaj straha

"Svake večeri kada dođem kući pretražim cijeli stan. Gledam u ormare i ispod kreveta kako bih bila sigurna da nikoga nema."
"Zbog toga što se bojim ne mogu izaći noću sama."

Strah za osobnu sigurnost gotovo je univerzalna reakcija na silovanje. Žrtve često osjećaju strah u situacijama i na mjestima na kojima se nikada prije nisu plašile. U situaciji silovanja žrtve se osjećaju bespomoćno i/ili prestravljeno od straha da će biti ubijene ili ozbiljno ozlijeđene. Nakon toga još dosta vremena mogu se osjećati prestrašeno i ranjivo.

6. Okrivljavanje sebe i osjećaj srama

"Osjećala sam se kao da sam ja kriva, vjerovala sam mu..."
"Pitala sam se hoće li dečki misliti o meni kao o "oštećenoj robi".

Osjećaj krivnje i srama također su česte reakcije. Zbog krivih vjerovanja o silovanju žrtve mogu okrivljavati sebe, sumnjati u vlastito rasuđivanje, ili se pitati jesu li one na neki način odgovorne za napad. Osjećaj krivnje i okrivljavanje sebe mogu biti pojačani reakcijama drugih ljudi, koji zbog raširenih mitova o silovanju mogu kriviti žrtvu ili kritizirati njeno ponašanje.

Žrtva može osjećati i sram. Neke žrtve govore o tome da se osjećaju prljavo i poniženo, te kao da im je smanjena vrijednost.

7. Svaka osoba je drugačija... treba proći neko vrijeme da bi se osjećala bolje

"U jednom trenutku osjećam se dobro i mislim da se mogu nositi s onim što se dogodilo, a već u sljedećem sam shrvana i slaba. Ponekad mi se čini da nikada neće proći."

"Prošlo je osam mjeseci otkad sam silovana. Još uvijek je sjećanje stalno tu, ali više ne razmišljam o tome svaki dan.

Zašto se neke osobe samoozljeđuju?

Osobe koje se samoozljeđuju kažu da im nanošenje ozljeda donosi:

• Bijeg od praznine, depresije i osjećaja nerealnosti
• Smanjenje tenzije
• Olakšanje
• Oslobađanje od bijesa
• Bijeg od obamrlosti i otupjelosti
• Izražavanje emocionalne boli koju ne mogu izdržati
• Komuniciranje drugima ozbiljnosti njihove unutarnje boli
• Komuniciranje potrebe za podrškom
• Izražavanje osjećaja otuđenja
• Nastavljanje obrasca zlostavljanja (mnoge osobe koje se samoozljeđuju su bile seksualno ili/i fizički zlostavljane kao djeca)
• Kažnjavanje sebe
• Preusmjeravanje pažnje s problema koji su preteški da bi se analizirali
• Sprječavanje nečeg još goreg što bi se moglo dogoditi

Ovi se razlozi mogu svrstati u tri osnovne kategorije:

1. Regulacija emocija – pokušaj da se tijelo dovede u ravnotežu nakon turbulentnih ili uznemirujućih osjećaja.
2. Komunikacija – neki ljudi koriste samoozljeđivanje da bi izrazili ono što nisu u stanju izraziti riječima.
3. Kontrola / kazna – ova kategorija uključuje ponašanja koja su ponavljanje obrasca zlostavljanja pretrpljenog u djetinjstvu (najčešće fizičkog ili seksualnog) ili razmišljanje "ako povrijedim sebe, ono loše čega se bojim neće se dogoditi".

Što ako sam silovana?

Otiđi na neko sigurno mjesto.

Ako želiš prijaviti silovanje, važno je ODMAH obavijestiti policiju. Prijavljivanje ovog kaznenog djela može ti pomoći da ponovno stekneš osjećaj osobne moći i kontrole. Također može pomoći da zaštitiš druge potencijalne žrtve.

Nazovi roditelje, člana obitelji ili neku drugu odraslu osobu kojoj vjeruješ i zamoli je da bude s tobom.

Sačuvaj sve fizičke dokaze o napadu. Nemoj se tuširati, kupati ili prati zube dok ne obaviš pregled kod liječnika i obradu policije. Spremi svu robu koju si nosila u trenutku napada. Svaki pojedini komad odjeće stavi u odvojenu papirnatu vrećicu. Nemoj koristiti plastične. Nemoj ništa dirati na mjestu gdje se napad dogodio.

Otiđi na hitnu pomoć. Čak iako misliš da nemaš nikakvih tjelesnih ozljeda, ipak ti je potreban liječnički pregled zbog mogućnosti prenošenja spolnih bolesti ili zbog trudnoće.

Ako sumnjaš na to da ti je netko podmetnuo drogu, traži od liječnika da ti napravi pretragu urina. Prisutnost droga kao što su Rohypnol i GHB (droge koje se najčešće koriste za silovanje) lakše se otkriva u urinu nego u krvi.

Zapiši sve čega se možeš sjetiti o napadu, uključujući opis napadača.

O emocionalnim i fizičkim posljeddicama napada svakako razgovaraj sa stručnjakom koji ima iskustvo u radu sa žrtvama silovanja. Ovo je teška trauma i nitko se s njom ne bi trebao nositi sam.

Proganjanje

Svaka dvanaesta žena i svaki četrdesetpeti muškarac postat će jednom u životu žrtvom proganjanja.

Proganjanje uključuje niz ponašanja jedne osobe (progonitelja), čija je namjera ostvariti kontakt s drugom osobom (žrtvom), koja je jasno obznanila da taj kontakt ne želi. Kontakt može biti osobno pojavljivanje i/ili zvanje telefonom, slanje poruka ili mailova.

Proganjanje je ozbiljni problem koji može eskalirati u nasilje. U prosjeku proganjane traje oko dvije godine. 11% žrtava proganjanja preselilo se u drugi grad bježeći od progonitelja.

Proganjanje je zakonom kažnjivo u mnogim zemljama svijeta (engl. stalking).

U Hrvatskoj je po prvi puta ovo nedjelo uvršteno u zakon, i to u Kazneni zakon (članak 140. Nametljivo ponašanje) koji je na snazi od 1. siječnja 2013. Kažnjava se s jednom do tri godine zatvora.

Žrtva nije ničim izazvala proganjanje, jer je proganjanje osobni problem progonitelja.

Progonitelj može biti netko koga poznajete, ili Vama nepoznata osoba. Iako je većina ljudi bila u ljubavnom odnosu s progoniteljem, progonitelj može biti i netko koga žrtva površno poznaje (kolega s posla) ili uopće ne poznaje. U oko 75% slučajeva proganjanja, progonitelj je muškarac, a žrtva je žena. U preostalih 25% slučajeva pojavljuju se sve kombinacije: žene koje progone muškarce, muškarci koji progone muškarce i žene koje progone žene.

Progonitelj najčešće čini neka od sljedećih ponašanja, premda mu je žrtva jasno dala do znanja da to ne želi:

1. Pojavljuje se na mjestima gdje se kreće žrtva.
2. Opetovano zove telefonom, kako bi razgovarao ili prekida čim uspostavi vezu.
3. Šalje brojne sms poruke različitog sadržaja, nekad i prazne.
4. Šalje neželjene poklone, pisma, ostavlja poruke.
5. Šalje brojne e-mailove.
6. Dolazi pred kuću, školu ili posao i "mota" se onuda dok je žrtva tamo.
7. Prijeti da će ozlijediti žrtvu, drage joj ljude ili kućne ljubimce.
8. Oštećuje ili prijeti da će oštetiti kuću, automobil ili druge stvari koje posjeduje ili koristi žrtva.
9. Koristi tehnološke mogućnosti (kamere, fotoaparate, GPS, internet i drugo) kako bi pratio ili nadgledao kretanje i aktivnosti žrtve.
10. Naziva žrtvine prijatelje, poznanike i kolege s posla.

Tko se samoozljeđuje?

Osobe koje se samoozljeđuju mogu biti muškog ili ženskog spola, heteroseksualne, homoseksualne ili biseksualne, visokoobrazovane ili neobrazovane, bogate ili siromašne, iz bilo koje zemlje na svijetu.

Neke osobe rade na odgovornim pozicijama i efikasne su u poslu.

Dob osobe koja se samoozljeđuje može ići od rane tinejdžerske dobi do starosti.

Zajedničko im je da imaju neke ili većinu od ovih osjećaja ili karakteristika:

• jako podcjenjuju ili ne vole sebe
• jako su osjetljive na odbacivanje
• kronično su ljute, obično na sebe same
• pokušavaju potisnuti ljutnju
• impulzivne su i teško se kontroliraju
• sklone su reagirati u skladu s raspoloženjem tog trenutka
• sklone su ne raditi planove za budućnost
• depresivne su
• kronično su tjeskobne
• iritabilne su
• ne vide sebe sposobnima da se suočavaju sa stresovima
• nemaju fleksibilan repertoar strategija suočavanja sa stresom
• misle da nemaju puno kontrole nad time kako se suočavaju sa životom
• sklone su izbjegavanju
• osjećaju se nemoćno

Kako pomoći prijateljici koja je silovana?

Vjeruj joj.

Najčešći strah žrtava silovanja, pogotovo onih koje je silovala poznata im osoba, je taj da im se neće vjerovati da se to uopće dogodilo. Istraživanja pokazuju da žene četiri puta češće siluju muškarci koje poznaju nego nepoznate osobe. Prihvati ono što čuješ – čak i ako je muškarac o kojem je riječ popularan i poželjan. Kod silovanja nije ključan seks, nego nasilje.

Slušaj je.

Budi tu. Ne prosuđuj. Pronađi mjesto na kojem možete biti nasamo i pusti je da priča. Možda neće početi odmah govoriti, zato budi strpljiva. Daj joj do znanja da je to što je slušaš važnije od bilo čega drugog. Dopusti joj da vlastitom brzinom ispriča što joj se dogodilo.

Budi strpljiva.

Tvojoj će prijateljici vjerojatno biti potrebno dugo vremena da se suoči sa zločinom.

Utješi je.

Pokušaj je umiriti ako je uznemirena. Možda će joj goditi dodir ili zagrljaj, a možda i ne. Pitaj je. Ponudi joj čaj, kavu, juhu ili dekicu. Svaki od tih prijedloga može joj pružiti osjećaj topline i sigurnosti, što predstavlja kontrast u odnosu na ono što je upravo doživjela.

Naglasi da silovanje nije njezina krivica.

Izbjegavaj pitanja koja zvuče kao da je okrivljavaju za njene postupke, kao što su "Zašto nisi vikala?" ili "Zašto si otišla u njegovu sobu?". Dopusti joj da govori o svojim osjećajima krivice ako želi, ali jasno joj kaži da je silovatelj kriv za silovanje, a ne ona.

Ohrabri je da potraži profesionalnu pomoć, liječničku, policijsku, psihološku i pravnu.

Odmah nakon silovanja žrtva možda neće biti u stanju potražiti profesionalnu pomoć. Pomozi joj u tome, ali nemoj forsirati.

Ohrabri je da sačuva dokaze.

Što ranije se silovanje prijavi, to je veća vjerojatnost da će počinitelj biti uhvaćen i osuđen. Upravo zbog toga što mnoge žene zbog šoka danima, tjednima ili mjesecima ne razmišljaju o prijavljivanju, ključni dokazi budu izgubljeni. Važno je da obavi liječnički pregled prije nego što opere ruke, lice, tijelo i zube. To je izuzetno važno zbog toga što na žrtvi mogu biti pronađeni dokazi kao što su krv, dlake, slina ili sperma silovatelja, pa je važno da se oni ne izgube. Može se presvući, ali neka spremi svu odjeću u papirnate vrećice (svaki komad odjeće u zasebnu vrećicu).

Otiđi s njom u bolnicu, čak i ako se ne čini da je ozlijeđena.

To je važno zbog pretraga na trudnoću i spolno prenosive bolesti.

Budi dostupna.

U tjednima i mjesecima nakon silovanja daj joj do znanja da si tu ako te treba i da ti se može obratiti. Kada ti se obrati posveti joj vrijeme i pažnju.

Informiraj se o posljedicama silovanja.

To će pomoći tebi da razumiješ sve faze kroz koje će ona prolaziti. Ono što naučiš podijeli s prijateljicom.

Potraži pomoć za sebe.

Bilo bi dobro da i sama razgovaraš s nekim kome vjeruješ ili sa stručnjakom, tako da možeš proraditi i svoje osjećaje u vezi s tim groznim nasilnim događajem.

Što poduzeti ako ste žrtva proganjanja?

1. Odmah potražite stručnu pomoć psihologa kako bi dobili psihološku pomoć kroz ovo teško razdoblje i upute o tome što učiniti kako bi se što bolje zaštitili.

2. Izbjegavajte SVAKI, apsolutno svaki kontakt s progoniteljem nakon što ste mu jasno i precizno dali do znanja da ne želite kontakt s njim.

3. Sigurnost treba postati Vaš apsolutni prioritet. Recite obitelji, prijateljima i kolegama na poslu da ste proganjani. Neka uvijek netko bude s Vama, izbjegavajte putovati sami ili biti sami na javnim mjestima. Kod kuće uvijek zaključavajte vrata i zatvarajte prozore. Uvijek imajte uz sebe mobitel s punom baterijom.

4. Ako se bez nekog očitog razloga počnete osjećati nesigurno, vjerujte svojem osjećaju i potražite zaštitu kod obitelji ili prijatelja. Ne oklijevajte zatražiti pomoć.

5. Shvatite prijetnje progonitelja ozbiljno.

6. Vodite preciznu evidenciju o proganjanju. Ne bacajte dokaze. Sve zapisujte, i ono što Vam se možda ne čini važno, kao što je npr. tko je još osim Vas bio prisutan kada je progonitelj nazvao ili došao.

Želim se ubiti

Ako se u ovom trenutku osjećaš tako loše da se želiš ubiti,

molim te zaustavi se dovoljno dugo da ovo pročitaš. Trajati će samo pet minuta. Ne želim te odgovoriti od toga da se osjećaš loše. Ne pišem ti kao psihoterapeut niti kao neki drugi stručnjak koji se bavi mentalnim zdravljem – pišem ti kao osoba koja zna što znači osjećati bol.

Ja ne znam tko si, ni zašto čitaš ovaj tekst. Samo znam da u ovom trenutku ovo čitaš, a to je dobro. Mogu pretpostaviti da si ovdje jer imaš problema i razmišljaš o tome da prekineš svoj život. Da je to moguće, voljela bih biti u ovom trenutku uz tebe, sjesti kraj tebe i razgovarati s tobom licem u lice. Budući da to nije moguće, morat ćemo se zadovoljiti s ovim što imamo.

Upoznala sam dosta ljudi koji su se željeli ubiti, tako da imam neku ideju o tome kako se osjećaš. Znam da nisi u stanju čitati duge tekstove, pa ću skratiti ono što želim reći. Dok smo zajedno, sljedećih pet minuta, imam pet jednostavnih, praktičnih stvari koje želim s tobom podijeliti. Neću raspravljati s tobom o tome trebaš li se ubiti. Ali pretpostavljam da se, ako razmišljaš o tome, osjećaš prilično loše.

Još uvijek čitaš, što je vrlo dobro. Zamolila bih te da ostaneš sa mnom do kraja ove stranice. Nadam se da to znači da si barem mrvicu nesigurna, negdje duboko u sebi, oko toga hoćeš li ili ne prekinuti svoj život. Ljudi se često tako osjećaju u trenucima najvećeg očaja. Biti nesiguran oko toga da li umrijeti ili ne, potpuno je normalno i u redu. Činjenica da si još uvijek živa u ovom trenutku znači da si još uvijek malo nesigurna. To znači da iako želiš umrijeti, istovremeno jedan dio tebe želi živjeti. Uhvatimo se za to i pokušajmo izdržati još nekoliko minuta.

Počni tako da razmisliš o slijedećoj izjavi:

"Samoubojstvo nije izbor; događa se kada je bol veća od naše snage da se s njom nosimo."

To je sve. Ti nisi loša osoba, luda, slaba ili osoba s manom, zbog toga što se želiš ubiti. To čak ni ne znači da zaista želiš umrijeti – to samo znači da osjećaš više boli nego što si u stanju trenutno podnijeti. Ako počnem gomilati teret na tvoja ramena, u jednom ćeš trenutku klonuti ako dodam dovoljno tereta... bez obzira na to koliko jako želiš ostati na nogama. (Zbog toga je beskorisno kad ti netko kaže "Razvedri se!" - naravno da bi to učinila da možeš.)

Razumijem da ne možeš prihvatiti ako ti netko kaže "To nije dovoljan razlog za samoubojstvo". Postoji više vrsta boli koje ljude navode na samoubojstvo. Da li je neka bol izdržljiva ili ne razlikuje se od osobe do osobe. Ono što nekome može biti podnošljivo, ne mora biti i tebi. Točka u kojoj bol postaje neizdrživa ovisi o tome koliko imaš snage da se s njome nosiš. Ljudi se jako razlikuju po svojim kapacitetima za nošenje s boli, i međusobno i ovisno o tome u kojem su razdoblju života.

Kada bol postane veća od kapaciteta osobe za nošenje s njom javljaju se suicidalni osjećaji. Samoubojstvo nije niti pogrešno niti ispravno, ono nije karakterni nedostatak, moralno je neutralno. Ono je jednostavno neravnoteža između osjećaja boli i kapaciteta za suočavanje s njom.

Možeš preživjeti suicidalne osjećaje ako učiniš jednu od dviju stvari:

1. Pronađeš način da smanjiš osjećaj boli, ili
2. Pronađeš način da povećaš svoje kapacitete za suočavanje.

I jedno i drugo je moguće.

A sada ti želim reći pet stvari o kojima želim da razmisliš.

1. Potrebno je da čuješ kako ljudi uspijevaju prebroditi ovakve trenutke – čak i oni koji se osjećaju ovako loše kao ti sada. Statistike pokazuju da postoje vrlo dobri izgledi da ostaneš živa. Nadam se da ti ova informacija daje određenu nadu.

2. Omogući si određeni odmak. Kaži sama sebi, "Pričekat ću 24 sata prije nego išta poduzmem." Ili jedan tjedan. Zapamti da su osjećaji i akcije dvije različite stvari – samo zbog toga što se osjećaš kao da bi se ubila, ne znači da to moraš zaista učiniti u ovom trenutku. Napravi odmak između vlastitih osjećaja i postupaka. Čak i ako je to na samo 24 sata. Već si to uspjela pet minuta, tako što čitaš ovaj tekst. Možeš to i narednih pet minuta, čitajući i dalje. Nastavi tako i shvati da iako se osjećaš suicidalno, u ovom trenutku ne poduzimaš ništa. Mene to jako ohrabruje, a nadam se i tebe.

3. Ljudi obično razmišljaju o samoubojstvu zbog toga što traže olakšanje od boli koju osjećaju. Zapamti da je olakšanje osjećaj. I da moraš biti živa da bi ga osjetila. Nećeš osjetiti olakšanje koje ti je toliko potrebno ako si mrtva.

4. Neki će ljudi loše reagirati na tvoje suicidalne osjećaje, bilo zbog toga što su prestrašeni, ili zbog toga što su ljuti; oni mogu povećati tvoju bol umjesto da ti pomognu, unatoč svojim dobrim namjerama, tako što će reći ili učiniti nešto bez razmišljanja. Moraš razumjeti da se njihove loše reakcije odnose na njihove strahove, a ne na tebe.

Ali postoje i ljudi koji žele, mogu i znaju kako biti uz tebe u ovom užasnom razdoblju, koji te neće osuđivati, ili s tobom raspravljati, ili te poslati u bolnicu, ili te pokušati odvratiti od toga koliko se loše osjećaš. Oni će se jednostavno brinuti za tebe. Pronađi nekog od njih. Sada. Iskoristi svoja 24 sata, ili tjedan, i reci nekome što ti se događa. U redu je potražiti pomoć. Pokušaj nešto od slijedećeg:

Nazovi Hrabri telefon, za djecu 116 111, a za roditelje 0800 0800

Nazovi hitnu pomoć 194

Nazovi svog obiteljskog liječnika

Nazovi psihologa ili psihijatra u privatnoj ili državnoj službi i dogovori razgovor

Pažljivo izaberi prijatelja ili svećenika, nekoga tko će te vjerojatno saslušati

Nemoj si nagomilavati dodatni teret pokušavajući se sama s time nositi. I sam razgovor s nekim o tome kako si dospjela tu gdje jesi, oslobađa te velikog pritiska, i može predstavljati dodatni izvor snage koji ti je potreban da ponovno stekneš ravnotežu.

5. Suicidalni osjećaji su sami po sebi traumatični. Nakon što popuste potrebno je da se nastaviš brinuti za sebe. Psihoterapija je zaista dobra ideja. Prošlo je pet minuta i ti si još uvijek sa mnom. Zaista mi je drago.

Budući da si uspjela do sada izdržati, zaslužuješ nagradu. Mislim da bi se trebala nagraditi tako da si daš poklon. Poklon koji ćeš si dati je jedan izvor snage. Zapamti, negdje na početku ove stranice sam rekla da je osnovna ideja u tome da imaš više snage nego izvora boli. Dajmo ti stoga još jedan izvor snage, ili čak dva, ili deset...!, sve dok ih ne bude više nego izvora boli.

Iako ti je ova stranica možda pružila malo olakšanja, najbolji izvor snage u ovom trenutku je druga osoba s kojom ćeš razgovarati. Ako možeš pronaći nekoga tko će te saslušati i kome ćeš reći kako se osjećaš povećat ćeš svoje izvore snage za jedan. Nadam se da prva osoba koju ćeš izabrati neće biti i posljednja. Ima ljudi koji te zaista žele čuti. Vrijeme je da počneš tražiti oko sebe takve ljude.

A sada:

Nazovi nekoga.

Samoubojstvo – najčešći mitovi

Što se često misli o samoubojstvu, A NIJE TOČNO.

1. Kada netko govori da će se ubiti obično to ne učini (po principu: "Pas koji laje ne grize")

Od deset osoba koje počine samoubojstvo, osam ih je nekome reklo što će učiniti. Često se, međutim, takva priznanja – najčešće zbog straha – ignoriraju ili ne shvaćaju ozbiljno.

2. Osobe koje su počinile samoubojstvo željele su umrijeti.

Većina osoba koje su počinile samoubojstvo je samo htjela da prestane bol  – a to je nešto posve drugo od želje da život prestane. Samoubojstvo osoba vidi kao rješenje nerješivog problema koji donosi neizdrživu bol. Pomoć u rješavanju problema i smanjenju boli je u osnovi ono što osobi treba.

3. Samoubojstvo se dogodi bez upozorenja.

Većina osoba koje počine samoubojstvo daje mnoge znakove upozorenja prije nego što se ubije.

4. Sve osobe koje pokušaju počiniti ili počine samoubojstvo jesu psihički bolesne osobe.

Neke osobe koje počine samoubojstvo jesu psihički bolesne, ali to nije preduvjet pokušaja samoubojstva. Ono što je zajedničko osobama koje su pokušale počiniti ili su počinile samoubojstvo jest to da su vrlo nesretne.

5. Ako je osoba odlučila počiniti samoubojstvo nije moguće spriječiti je u tome.

Samoubojstvo je moguće spriječiti upravo zbog toga što je ono reakcija osobe na neizdrživu situaciju ili nerješivi problem. Pomoć stručnjaka, ali i članova obitelji i bliskih osoba, je u tome da osobu shvate ozbiljno i pomognu joj da prebrodi krizu i nađe zadovoljavajuća rješenja. Ponekad sama osoba ne može pronaći rješenje, ali ono, u nekom obliku, uvijek postoji.

6. Svako samoubojstvo se može spriječiti.

Bez obzira na to što pokušamo pomoći, ponekad i ne postoji način da se samoubojstvo spriječi. To je rijetko, ali događa se.

7. Osobe koje spominju samoubojstvo zapravo samo žele privući pažnju.

Prijetnje samoubojstvom treba UVIJEK shvatiti najozbiljnije, kao da će osoba zaista to i učiniti. Ako tako ekstremnom porukom želi privući pažnju, to znači da joj je pažnja zaista potrebna. Dati tu pažnju i shvatiti osobu ozbiljno, može spasiti njezin život.

8. Kad se osoba počne osjećati bolje, nakon što je željela ili je pokušala počiniti samoubojstvo, rizik je prošao.

Mnoga samoubojstva se dogode upravo onda kad osoba ima dovoljno snage da ono o čemu je razmišljala može sprovesti u djelo. To je zbog toga što je ponekad osoba tako jako utučena da razmišlja o samoubojstvu, ali nema snage ideju sprovesti u djelo. Čim se stanje malo popravi, ostaje ideja, kojoj se pridružuje i snaga.

9. Razgovor o samoubojstvu samo će potaknuti osobu da samoubojstvo i počini.

Razgovor o samoubojstvu pokazuje da razumijete ozbiljnost situacije i da ste zabrinuti. Nikako ne znači da osobi "dajete ideju", već joj pokazujete da ste otvoreni čuti sve, koliko god bilo teško.

Što učiniti ako se samoozljeđujete?

Potražite stručnu pomoć. Čim prije. To najčešće nije problem kojeg ćete moći riješiti sami. Stručnjak Vam može pomoći razumjeti Vaš unutarnji svijet i izgraditi drugačije, efikasne i korisne načine suočavanja sa svime što život nosi.

Niste sami. Ima ljudi koji Vam žele, mogu i znaju kako pomoći.

Kako mogu smanjiti rizik od silovanja?

Rizik od silovanja moguće je smanjiti, ali nikada nije moguće sve predvidjeti.

NIKADA nisi kriva ako postaneš žrtvom silovanja, bez obzira na okolnosti.

Evo nekih ideja na što pripaziti:

1. Ne ostavljaj svoje piće tako da ti netko može usuti drogu u njega, niti ne prihvaćaj piće iz boce koja nije pred tobom otvorena.

2. Na tulum idi s grupom prijatelja. Dođite zajedno, pazite jedni na druge i otiđite zajedno.

3. Budi u svakom trenutku svjesna svoje okoline (nemoj se napiti ili nadrogirati toliko da ne znaš što se događa oko tebe).

4. Nemoj si dopustiti da ostaneš nasamo s nekim koga ne poznaješ dobro ili ako još ne znaš kome možeš vjerovati.

5. Razmisli o stupnju intimnosti koji želiš u odnosu i jasno daj do znanja do kuda si spremna ići.

6. Budi jako oprezna s muškarcima koji ne čuju NE ni kad se radi o nevažnim stvarima (kao što je tvoje: "ne, ne želim još jedno piće“, ili "ne, ne bih sada razgovarala s tobom“). Ako ne čuje tvoje „ne“ kod takvih manjih stvari, moguće je da ga neće čuti niti onda kada te odluči povrijediti.

7. Ako ti intuicija govori da nešto nije sasvim u redu, poslušaj je. Mnoge cure kažu da su osjetile da nešto nije u redu s muškarcem s kojim su, na primjer, sjele u auto, ali nisu poslušale sebe.

8. Ako moraš bježati, uvijek bježi prema mjestima gdje ima ljudi, a ne na osamu.

9. Upamti da je tvoj život najdragocjeniji i njega trebaš sačuvati.

Posljedice proganjanja

Posljedice proganjanja mogu biti ozbiljne i dugoročne pa ne oklijevajte potražiti pomoć psihologa, obitelji i prijatelja. Ovo je jedan od onih životnih problema koje nikako ne smijete prolaziti sami.

Evo što sve možete osjećati ako ste žrtva proganjanja:

1. Strah od toga što će progonitelj napraviti.
2. Osjećaj intenzivnog stresa i tjeskobe.
3. Nervoza, nemir, osjećaj  "pucanja po šavovima".
4. Osjećaj preplavljenosti i beznađa.
5. Plačljivost i depresivni simptomi.
6. Osjećaj ranjivosti, nesigurnosti i nepovjerenja.
7. Poremećaj koncentracije, problemi s pamćenjem.
8. Poremećaji spavanja i hranjenja.
9. Osjećaj izolacije, ograničenja i nepravde.
10. Frustriranost i smetenost.

Panični poremećaj

Obično se razvija u dvadesetim godinama, iako može početi bilo kad u životu. Ima ga oko dva do tri posto ljudi. Češće se susreće kod članova iste obitelji pa izgleda da genetski faktori igraju važnu ulogu u tome kod koga će se razviti.

Ponavljani napadi panike karakteriziraju ovaj poremećaj. Panični napad uključuje period intenzivnog straha i neugode koji se razvija naglo i dosiže vrhunac u otprilike deset minuta, a prate ga neki od sljedećih simptoma: nedostatak zraka, mučnina, ubrzano lupanje srca, drhtanje, pojačano znojenje, bolovi u prsima, intenzivan strah od smrti, strah od toga da biste mogli umrijeti, poludjeti ili učiniti nešto nekontrolirano.

I nakon što napad panike završi, osoba može doživljavati intenzivan strah i anksioznost, i to do nekoliko sati poslije njega. Najčešće napad panike izaziva ekstremnu brigu i strah da se ne bi takav napad opet ponovio. Nije neuobičajeno da osoba postane posve okupirana strahom i brigom, prilagođavajući i ograničavajući svoj život u pokušajima da se napad izbjegne. Mnogi prestanu piti kavu, voziti auto, čitati ili gledati uznemirujuće vijesti, a neki počnu i izbjegavati odlaženje na neka mjesta (gdje je pomoć nedostupna) ili posve izlaziti iz kuće (poremećaj zvan agorafobija).

Dijagnosticiranje paničnog poremećaja nije jednostavno, jer simptomi poremećaja mogu biti i simptomi nekih drugih bolesti, fizičkih ili psiholoških. Prije nego što se postavi dijagnoza paničnog poremećaja treba isključiti ostale bolesti, u čemu Vam može pomoći Vaš liječnik opće prakse. Ako nisu pronađeni fizički uzroci simptoma, biti ćete upućeni stručnjaku psihologu ili psihijatru, koji će isključiti ostale moguće psihološke poremećaje. Tek tada ćete imati potvrdu da se radi o paničnom poremećaju i odmah možete pristupiti liječenju. Ono se sastoji od strukturiranih razgovora i uputa o tehnikama nošenja s ovim poremećajem. Razumijevanje poremećaja i učenje tehnika koje smiruju stres, strah i anksioznost obično budu dovoljni u smirivanju simptoma. Ukoliko do smirivanja simptoma ne dođe na ovaj način, pristupa se liječenju lijekovima. Psihijatar će tada obično prepisati antidepresiv i anksiolitik, lijekove koji dokazano pomažu u smirivanju i vrlo jakih simptoma. Osim psihijatra, takve lijekove Vam može prepisati i Vaš liječnik opće prakse.

I ono što je najvažnije: od paničnih napadaja nećete umrijeti niti poludjeti. Nitko nikada nije.

Oni su dovoljno neugodni da zahtijevaju tretman i stručnu pomoć, i s uspjehom se mogu riješiti.

Suicidalne misli - prvih pet koraka

1. Donesite odluku da ovog trena nećete poduzeti ništa. Odvojite svoje misli od svojih postupaka. Unatoč velikoj boli kojom ste obuzeti, donesite odluku da u sljedeća 24 sata nećete poduzeti ništa drastično. Dajte si, ako možete, cijeli tjedan. Jer, jedno su misli, a drugo postupci. Vaše misli se ne moraju ostvariti.
2. Izbjegavajte drogu i alkohol jer oni osnažuju suicidalne misli.
3. Neka vaš dom bude sigurno mjesto – uklonite sve lijekove (dajte ih nekome tko će vam ih dati u trenutku kad vam budu potrebni) i uklonite sve čime biste se mogli ozlijediti (noževe,  britve, oružje).
4. Pouzdajte se u to da ćete svojim postupcima pobijediti svoje misli – veliki su izgledi da ćete preživjeti te osjećaje bez obzira na loše osjećaje prema sebi, na beznadnost i usamljenost kojima ste sada obuzeti.
5. Povjerite drugoj osobi što vas muči. Da biste se lakše nosili sa suicidalnim mislima i osjećajima jako je važno povjeriti ih osobi u koju imate povjerenja – psihologu, psihoterapeutu, svećeniku, liječniku. Ne dopustite da se traženju pomoći ispriječi strah, sram ili nelagoda. Čim počnete pričati o tome što vas je dovelo u takvo stanje, riješit ćete se velike količine napetosti i već to će vam pomoći da lakše pronađete način kako se nositi s problemom.

Zašto se ovako osjećam?
Na misli o samoubojstvu mogu vas navesti različite vrste emocionalne boli. Svatko od nas ima svoje razloge za snažnu bol koja nameće misli o samoubojstvu, a sposobnost nošenja s njome razlikuje se od osobe do osobe. Ne obraćajte pozornost na one koji vas uvjeravaju kako „takva bol“ nije razlog za misli o samoubojstvu. Ljudi se jako razlikuju. Ono što je jednom čovjeku sitnica drugome je nepodnošljivo. Iako vam se sada sigurno ne čini da je tako, gotovo uvijek postoji način rješenja svih problema. Dakako, ako se pomoć zatraži i ako se ne odustane prije vremena od pronalaženja pravog rješenja.
Zašto mi se čini da je samoubojstvo jedina opcija?
Zato što vam je intenzivna emocionalna bol u takvoj mjeri iskrivila način razmišljanja da vam je teže sagledati rješenja i povezati se s ljudima koji vam nude pomoć. Omogućite stručnjacima, prijateljima ili nekome iz obitelji  da vam pomognu. Oni će vam ukazati na moguća rješenja. Imajte na umu da je samoubojstvo trajno rješenje privremenog problema. A privremeni problemi se rješavaju i osjećaji mijenjaju. Dopustite da se stvari promijene i bol smanji. Otvorite se prema nekome – sada, odmah, čim prije. Ako ste si obećali 24 sata, ili cijeli tjedan, obratite se kroz to vrijeme barem jednoj osobi koju ste izabrali. Ako vas ozbiljno ne shvati osoba kojoj ste se obratili, povjerite se sljedećoj ili nazovite SOS telefone za krizna stanja.
Kako povjeriti nekome da se želite ubiti?
To nije lak zadatak, ali ispričajte osobi za koju ste se odlučili ono što govorite sami sebi. Osoba vas neće moći shvatiti ako samo kažete da „više ne možete dalje“. Otvoreno recite da razmišljate o samoubojstvu. Ako vam je teško o tome govoriti, napišite sve što osjećate i predajte to osobi od povjerenja. Ako vas ozbiljno ne shvati osoba kojoj ste se obratili, povjerite se nekome drugom ili nazovite SOS telefone za krizna stanja.

Sljedeći koraci u suočavanju sa suicidalnim mislima

Iako vam se čini da nikad nećete prestati osjećati i razmišljati na ovaj način, znajte da postoji velika šansa da ćete se, i brže nego što predviđate, opet osjećati bolje. U međuvremenu si pomognite tako da:
-    Svakodnevno razgovarate s nekim o tome što osjećate
-    Implementirajte i dalje svoj sigurnosni plan, tako što nećete držati ono što vas može ubiti  u svojoj blizini
-    Svaki dan isplanirajte u pisanom obliku i držite se plana koliko god vam se činio neprovediv
-    Dnevno provedite barem pola sata u prirodi/na suncu
-    Hodajte dnevno barem pola sata, može i u više navrata
-    Izdvojite vrijeme za ono što vas ne opterećuje, kroz vrijeme možda opet                  pronađete nešto što vas raduje
-    Prisjetite se nekadašnjih ciljeva (putovanje na određeno mjesto, čitanje, udomljavanje kućnog ljubimca, novi hobi, volontiranje, školovanje…) i napravite plan kako ćete početi ostvarivati bar jedan.

I za kraj… ili novi početak...

I nakon što samoubilačke misli popuste, redovito idite na psihoterapiju i razgovarajte sa stručnjakom da se više ne ponovi tako loše stanje u kojem ste bili. Razgovarajte o tome da naučite prepoznavati okidače ili situacije koje izazivaju patnju i da se naučite nositi s njima. Hranite se pravilno, ne preskačite obroke, svakako vodite računa o tome da dovoljno spavate. Hodajte, trčite ili vježbajte na bilo koji drugi način, jer vježbanjem rastu hormoni ugode, smanjuje se stres i poboljšava se opće emocionalno stanje. Okružite se pozitivnim ljudima. Upustite se u nove aktivnosti, razvijte nove interese. Kad budete radili ono što vas ispunjava osjećat ćete se bolje i manji su izgledi za povratak ružnih osjećaja. Naučite se nositi sa stresom na zdrav način (meditacija i druge tehnike opuštanja, vježbe disanja).