1. PRIČAJ MI PRIČU (Majda Rijavec, Dubravka Miljković)
Priče nas prate od najranijeg djetinjstva. Pričali su nam ih roditelji, djedovi ili bake pokušavajući nas razveseliti, umiriti, utješiti ili uspavati. Kad smo malo porasli kupovali su nam slikovnice, bajke i zbirke dječjih priča…(…)
Priče obično govore o životnom iskustvu ili problemu neke druge osobe i načinu na koji ga je ona riješila. To su često problemi koje i mi sami imamo, mučimo se s njima i ne znamo ih riješiti. Dobra priča usmjerit će našu pažnju ne samo na taj problem i naše slabosti nego i na moguće načine rješenja…
autorice
Upravo zato što dobra priča usmjerava pažnju na moguća životna rješenja, ovaj poznati autorski dvojac objavio je ovdje dvjestotinjak raznih priča i izreka iz knjiga. Prethodno su ih koristile u drugim svojim psihološkim knjigama i odlučile ih objediniti na jednom mjestom kako bi podučile, nasmijale, utješile, umirile svoje čitatelje. Ponudile su im priče za malo samopouzdanja i dašak smjelosti i priče kao upozorenje da ništa ne pada s neba te da nije sve onako kako izgleda. Tu su i one kojima upozoravaju na moć podsvijesti, na dobro oko nas, na to da je svako zlo za neko dobro. I na kraju, zapitavši se čemu služi mozak te što želimo zaključile svoje savjete s pričama o malim velikim životnim mudrostima.
Iz Sadržaja
U izboru iz sadržaja izdvojeni su međunaslovi i naslovi tek nekih od ukupno 212 priča i izreka iz knjiga.
Malo samopouzdanja i dašak smjelosti (Usudite se i vi, Pa nije to ništa, Tko si ti, Žena gleda u zrcalo i…, Providnost u tri čamca, Zrela dob, Antilope i lavovi…)
Ništa ne pada s neba (Ništa ne pada s neba, Ne pričaj – učini, Čemu služi fakultet, Ljubav i vrtlarstvo, Mačka, Možeš ako misliš da možeš, Dvije žabe…)
Nije sve onako kao što izgleda (Priča o sretnim ljudima, Čudovište u rijeci, Rogovi, Nije sve onako kako izgleda, Siromaštvo, Znam o čemu razmišljaš…)
Moć podsvijesti (Bogatstvo na tavanu, Kralj ptica, Zlato i krokodil, Moć uma, Moći sna, Naučite sanjati, Vudu smrt, Kako izliječiti paralizu…)
Dobro oko nas (Došljak, Kirurg, Čovjek koji donosi sreću, Ne možete me prevariti, Zločesto dijete, Budi tu, Posebna prigoda, Tumačenje snova, Dobre ili loše vijesti…)
Svako zlo za neko dobro (Napukla kanta, Žalim se, ali…, Opasnosti života, Pravila, Kog vraga je ta psihologija…)
A čemu nam služi mozak? (Čitanje /nije/ neophodno, Varka, Sjekira, K vragu ti i tvoji čekići, Stvarno se ne isplati, Možda ipak, Ne pretjeruj s tuđim iskustvima…
Što želite? (Košulja sretnog čovjeka, Neobična posuda, Razmisli o cilju, Naoštriti sjekiru!, Autobiografija, Želim prosvjetljenje, Ni svjetiljke nisu što su nekad bile…)
Male velike životne mudrosti (Narav ograde, Povratak kući, Zato!, Autobiografija u pet poglavlja, Što se može promijeniti, Vrijeme je za smrt, Udovoljena molba…)
Isječak
"TKO SI TI?
Ništa nam nije istodobno ni bliže ni dalje nego istina o nama samima.
Neka se žena borila sa smrću. Iznenada je imala osjećaj da je uzeta na nebo i da se nalazi pred sudačkim stolcem.
Tko si ti? – upita je glas.
Ja sam gradonačelnikova žena, odgovori ona.
Nisam te pitao čija si žena, nego tko si ti.
Ja sam majka četvero djece.
Nisam te pitao čija si majka nego tko si ti.
Ja sam učiteljica.
Nisam te pitao što si po zanimanju, nego tko si ti.
Ja sam kršćanka.
Nisam te pitao koje si vjere nego tko si ti.
Ja sam ona koja je svaki dan išla u crkvu i uvijek pomagala siromašnima.
Nisam te pitao što si činila, nego tko si ti.
Tako je to išlo dalje. Što god odgovorila, činilo se da nije dala zadovoljavajući odgovor. Vraćena je na zemlju. Kad se oporavila od bolesti, odluči pronaći tko je zapravo ona.
A kad ste se vi zadnji put upitali Tko sam ja? Ne čija sam žena, čija sam majka, što sam po zanimanju i koje sam vjere. Nego – Tko sam doista ja? Nemojte čekati sudački stolac da biste pokušali odgovoriti na to pitanje.
NISAM IMAO IZBORA
Osuđeni smo na slobodu (J. P. Sartre).
Na suđenju je Johann Extreme spremno priznao da je u koncentracijskom logoru nožem ubio jednog zatvorenika.
- Nisam imao drugog izbora – branio se. – Čuvar mi je uperio pištolj u glavu i zaprijetio da će me ubiti ako to ne učinim.
- Ali to nije istina – odgovorio je tužitelj. – Imali ste izbora. Mogli ste umrijeti.
Sad ćemo vas razočarati, ali vrlo, vrlo su rijetke situacije kada doista nemamo izbora. Izbor postoji, ali ne sviđaju nam se njegove posljedice. Puno je komotnije nemati izbora."
2. PRIČAJ MI PRIČU - 2 (Dubravka Miljković, Majda Rijavec)
. Budi ono što možeš biti
Umjesto u svijetu psihologije češće prisutnog savjeta Budi ono što jesi, autorice predlažu - budi ono što možeš biti. Cilj je, kažu, preinaka prema unutarnjim standardima. Kao pomoć tome, u drugoj knjizi Terapijskih priča za odrasle ponudile su preko 150 kratkih priča/savjeta, s vlastitim komentarima. Priče su razvrstane prema šest grupa temeljnih vrlina koje se cijene i koje su bile cijenjene u svim vremenskim razdobljima i svim kulturama – kako je svojevrsnim priručnikom za mentalno zdravlje utvrdio tim stručnjaka pod vodstvom Martina Seligmana i Christophera Petersona. Naime, imaju moralnu vrijednost, tj. ljudi ih cijene same po sebi, a ne zbog mogućih posljedica koje proizvode, no nesumnjivo pridonose osjećaju sreće i zadovoljstva. To su mudrost, hrabrost, humanost, pravednost, umjerenost i transcedentnost.
Uživajte u pričama, razmišljajte o njima, pričajte s njima i o njima nastojeći biti ono što možete biti – savjetuju autorice.
IZ SADRŽAJA
MUDROST I ZNANJE
Djeca o znanju
Genij
Savjeti staroga seljaka
Što manje znaš duže živiš?
Kako sam to učinio?!
Kamo vodi cesta
Gdje je nestao zdrav razum?
ODVAŽNOST
Vrijedi samo za majmune ili…
Jesam li u paklu ili u raju?
Nevjerojatna osobna povijest
Magarac u bunaru
Oni nisu odustali
Dražen Petrović, Kinezi i još dva sata
Otvorena i zatvorena vrata
HUMANOST
Jesmo li svi pripadnici iste vrste?
Razlog za sreću
Pazi koga hraniš!
Samo mahni repom
Oduzimanje i dijeljenje
Volontiranje
Nije svejedno kakav film gledaš
PRAVEDNOST
A kad se s poštenjem pretjera…
Test odgovornosti
Mjera poštenja
Poljubac
Nema prinčeva, nažalost,a ni konja
Čiji život biste odabrali?
UMJERENOST
Jednostavno rješenje problema
Mrtvac na zadnjem sjedištu
Napokon efikasna dijeta
Hercule Poirot – najskromniji čovjek na svijetu
Dnevnik skromne vozačice
TRANSCEDENTNOST
Problem s maslačcima
Plaćeno čašom mlijeka
Budi zahvalan
Zar stvarno?
Rad kao zabava
Zatvorenik i mrav
Zdjela svjetlosti
ISJEČAK
„Ako ste zec, nemojte sebe tjerati na plivanje (ili nedaj Bože na letenje). Radije se potrudite da što bolje trčite. To će vam donijeti i više uspjeha i više zadovoljstva.
(…)
Čovjek koji se jako ponosio svojim vrtom otkrio je u njemu jako pun maslačaka. Pokušao je sve čega se mogao sjetiti da ih se riješi. No, nije mu uspjelo.
Na kraju je odlučio pisati Ministarstvu poljoprivrede. Opisao im je sve svoje pokušaje i završio pismo riječima: Što sad da radim?
Nakon nekog vremena stigao je odgovor: Predlažemo vam da ih naučite voljeti.
(…)
Prije nego danas kažeš nekome grubu riječ – sjeti se nekoga tko ne može govoriti.
Prije nego se požališ kako je hrana neukusna – sjeti se nekoga tko gladuje jer nema što jesti.
Prije nego se požališ na muža ili ženu sjeti se nekoga tko moli Boga da mu podari suputnika.
Prije nego se požališ na svoj život – sjeti se nekoga tko je umro prerano.
Prije nego se požališ na svoju djecu – sjeti se nekoga tko žudi za djetetom, ali ga ne može imati.
Prije nego se posvađaš jer stan nije pospremljen ili očišćen – sjeti se nekoga tko živi na ulici
(…)
Jugoslavenski i slovenski gimnastičar Miroslav Cerar postao je slavan po svojim uspjesima na konju s hvataljkama. Na europskim prvenstvima osvojio je 21 medalju (od toga 10 zlatnih), 11 olimpijskih medalja te još šest na svjetskim prvenstvima. Više nego zavidna karijera, sigurno ćete se složiti. No, rijetki znaju da je Miroslav Cerar kao dijete obolio od dječje paralize i da je fizički bio vrlo slab. Liječnik je njegovim roditeljima preporučio da Miroslav radi određene gimnastičke vježbe kako bi pojačao i popravio svoje zdravstveno stanje. Ostatak je, kao što se to obično kaže, povijest.
3. ISPRIČAT ĆU TI PRIČU (Jorge Bucay)
Da je pripovijedanje lijek za dušu u ovoj knjizi – s pedesetak terapijskih priča za odrasle - potvrđuje slavni argentinski terapeut i još slavniji pisac Jorge Bucay.
Mladiću Demianu koji traži odgovore na životna pitanja psihoterapeut Jorge odgovara pričama – grčkim mitovima, japanskim parabolama i učenjima zen-budista te pričama europskih naroda, a i onima koje je sam izmislio. Iako one samo potvrđuju mjeru složenosti života, sve poruke iz njih prepune su nade i optimizma. Riječ je o jednoj od onih knjiga koja bi čovjeku uvijek trebala biti nadohvat ruke kako bi u njoj po potrebi mogao pronaći utjehu - zrnce mudrosti koje će mu pomoći da se lakše nosi sa životnim kušnjama i poteškoćama.
IZ SADRŽAJA
Okovani slon
Sisa ili mlijeko
Bipolarni kralj
Žabe u vrhnju
Čovjek koji je mislio da je mrtav
Portir u bordelu
Tesarska radionica „Sedam“
Kakva je ovo terapija?
Zakopano blago
Za vrč vina
Gluha supruga
Ne miješati
Tko si ti?
Raskrižje na rijeci
Dućan istine
Pitanja
Odbacivanje samoga sebe
ISJEČAK
"OKOVANI SLON
Cirkuski slon ne bježi zato što je vezan za sličan kolac još otkad je bio veoma malen.
(…) Zatvorio sam oči i zamislio bespomoćna tek rođena slona vezana za kolac. Siguran sam da je u tom trenutku slonić gurao, vukao i znojio se pokušavajući se osloboditi. I unatoč svojim naporima nije uspio jer je onaj kolac bio prečvrst za njega.
Zamislio sam kako je iscrpljen zaspao i kako je sljedećeg dana opet pokušao, i sljedećega, i sljedećega…Sve dok jednoga dana, jednoga za njegov život užasna dana, životinja nije prihvatila svoju nemoć i prepustila se sudbini.
Taj golemi i moćni slon kojega vidimo u cirkusu ne bježi jer, jadnik, misli da ne može.
Urezala mu se u sjećanje ona nemoć koju je osjetio ubrzo nakon rođenja.
Najgore je što nikad više nije ozbiljno preispitao to sjećanje.
Nikad, nikad više nije pokušao iskusiti svoju snagu…
ŽABE U VRHNJU
(…) Druga žaba, ona upornija i možda tvrdoglavija, rekla je samoj sebi: 'Ne postoji način! Ništa se ne može učiniti da isplivam iz ovoga. Ipak, makar se smrt približila, radije ću se boriti do posljednjeg daha. Ne želim umrijeti ni sekundu prije no što kucne moj čas.'
Nastavila je lupati nogama i praćakati se satima stalno na istom mjestu.
Iznenada, od tolika batrganja i lupanja batacima, udaranja i batrganja, vrhnje se pretvorilo u maslac.
Iznenađena, žaba skoči i kližući dođe do ruba posude. Odande se mogla vratiti kući sretno krekećući.
TKO SAM?
Njegovo postojanje ne ovisi o drugima.
Otkrio je da je morao ostati sam kako bi se mogao suočiti sa samim sobom…
Mirno je zaspao dubokim snom i sanjao prelijepe snove.
Probudio se u deset ujutro otkrivši da jedna sunčana zraka u to doba ulazi kroz prozor i predivno obasjava njegovu sobu. (…)
A navečer u baru činilo se kao da se nitko ne sjeća one čudne noći ludila. Barem se nitko nije udostojio uputiti nikakav komentar.
Sve se vratilo u normalu…osim njega.
Srećom,
njega koji nikad više neće morati nikoga moliti da ga pogleda kako bi znao da je živ,
njega,
koji nikad više neće morati moliti okolinu da ga definira,
njega,
koji nikad više neće osjetiti strah od odbacivanja.
Sve je bilo isto,
osim što taj čovjek
više nikad neće zaboraviti tko je.
PITANJA
„Kako se živi kad si drukčiji?
Kakav smisao ima živjeti na mukama?
Za što se može iskoristiti potpuna svijest o samoći i egzistencijalni sporazum sa samim sobom?
Koja je prednost, na primjer, koja je prednost u tome da se navikneš ni od koga ništa očekivati?
Ako je opipljiv svijet smeće, ako su stvarni ljudi sranje, ako su prave situacije iz naših života užas, znači li onda ozdraviti premazati se izmetom i plivati među otpadom čovječanstva?
Nisu li u pravu religije koje nude utjehu u zagrobnom svijetu za ono što se ne može dobiti ovdje?
Nije li mnogo lakše biti dobar nego biti ono što jesam?
Koju obvezu ima druga osoba da me shvati?
Koju obvezu ima da me prihvati?
Koju obvezu ima da me sasluša?
Koju obvezu ima da mi odobrava?
Koju obvezu ima da mi ne laže?
Koju obvezu ima da vodi računa o meni?
Koju obvezu ima da me voli kako bih ja to želio?
Koju obvezu ima drugi da shvati da ja postojim?
I ako nitko ne dozna da ja postojim, zašto postojim?
I ako je put od rođenja do lijesa samotan zašto se zavaravamo da možemo naći društvo?“
4. ZAŠTO TAKO? (Višnja Biti) 2003.
Iz gotovo tisuću autentičnih, nerijetko izuzetno dirljivih životnih priča mladih ljudi koje su se do 2003., kada je izdana ova knjiga, čule u njezinoj popularnoj, višestruko nagrađenoj radijskoj emisiji Zašto tako, novinarka Višnja Biti za ovu knjiga odabrala je trideset tri.
„Samo je trebalo prići. Ne kao prijatelj, ne kao nastavnik, ne kao mama, ne kao psiholog, ne kao svećenik, već kao novinar, kao netko sasvim neutralan, sa strane, a živo zainteresiran upravo za tebe i tvoje probleme. Upravo si ti sa svojih trinaest ili sedamnaest godina iznimno važan i ti me zanimaš. To su neponovljivi susreti. Posebna je ta komunikacija, otvorena, izravna, jedinstvena…“
autorica
IZ SADRŽAJA
„Ja u zrcalu
(Jasna, Brankica, Martina, Slobodan,Kornelija…)
Baš me briga
(Mirela, Ana, Janko, Karmen, Zdenka, Irena…)
Pusti me na miru
(Petra, Darko, Maja, Tomo, Ante…)
ISJEČAK
JA U ZRCALU
„Brankica: Ja se ne sjećam svojeg doma ni svoje majke, a hvala Bogu, ni oca. On je, kažu, neprekidno pio i sve nas tukao…
Kad razgovaram s odraslima mnogi mi kažu kako bi voljeli imati kćer kao što sam ja. Ne shvaćaju da to nije moguće. Njihova su djeca odrasla u obitelji iako to samo po sebi ne mora biti idilično. I u obitelji, naravno, nastaju problemi s roditeljima, sa školom, društvom, a ponekad i sa zakonom. Ali ta su djeca imala roditelje. Osjetili su roditeljsku ljubav i pažnju,brigu. Ja se ne sjećam svojeg doma ni svoje majke, a hvala Bogu, ni oca. On je, kažu, neprekidno pio i sve nas tukao, kao da je to normalno, za 'dobar dan' (…) Ja sam bila najmlađa od djece i sjećam se samo svojeg dolaska u Dom u Laduču. Govorili su da sam siroče jer mi se mama ubila…
(...)
Nela: Ali mama nas je sve pripremala za vrijeme kad nje više ne bude među nama…
Odavno sam prestala plakati. Čak se više i ne sjećam jesam li uopće zaplakala. (…) No, premda su sve znali, moje je šestero mlađe braće ipak trebalo utješiti kad je mama umrla. Naravno, ja im ne mogu zamijeniti mamu, oni to i ne očekuju od mene, ali očekuju da im budem najstarija sestra, da rješavam njihove sitne svađe, pričam priče, pomažem oko zadaće i krpam čarape. Kao i u svakoj obitelji. Ali mama nas je sve pripremala za vrijeme kad nje više ne bude među nama…(…) Svakome od nas darovala je drugi dio sebe pa je svatko od nas nosi dalje u sebi na svoj način. Tako ona u nama i dalje živi.
(…)
Kornelija: Najviše mrzim kad me pitaju kako zamišljam boje
Najviše mrzim kad me pitaju kako zamišljam boje. Svijet onih koji vide ima svoje nepopravljive zablude! Zašto bi boja bila tako važna? Zar na svijetu nema važnijih stvari? Mirisi, dodiri, zvukovi, osjećaji…(…) Mačka je vrlo važna u našoj kući. Tko zna znade li ona uopće da sam ja slijepa? Negdje sam pročitala da su i mačke zapravo slijepe, odnosno da vide drugačije nego ljudi. Možda se zato nas dvije tako dobro razumijemo. Bez nje i bez glazbe nikako ne bih mogla živjeti.
(...)
Slobodan: Gospođo, imate dvije kune?
Gospođo, imate dvije kune? Treba mi za kruh. Gospođo, molim vas dvije kune. Samo dvije, ako imate. I tako tisuću puta u danu. I nije mi dosadilo. (…) Ne sjećam se točno kako sam i kada s tim počeo. Najednom, nakon što su nas bombardirali, sve se raspalo. Baku su odveli neki ljudi i nikada više nisam čuo za nju. Rekli su mi da se poslije rata vratila u Karlovac i bila neko vrijeme u Crvenom križu. O roditeljima ionako ništa ne znam već godinama. Za njih me nije briga, ali baku sam volio. (…) Preslab sam, ne mogu puno raditi i onda je to nikakva zarada. Ja bih nešto fino, u kancelariji, da budem kao gospodin, ali tko će mi to dati. Zato bih trebao imati i neku školu, a ne ovu moju specijalnu. Kad netko vidi moje papire odmah pomisli da sam lud…
(...)
SILVIJA: Cilj mi je doći do toga da hodam na štakama
Cilj mi je doći do toga da hodam na štakama. Mislim da sam u tome realna. Nemam ništa od toga da zamišljam kako ću jednoga dana trčati kad je to nemoguće (…) Oboljela sam od multiple skleroze. Bolest je kronična i za nju još nema pravog lijeka. (…) Kako sam se samo promijenila! Više se točno i ne sjećam kakva sam bila prije no što sam se razboljela. Vjerojatno razmažena i površna kao i većina mojih vršnjaka. Bezbrižna, bez straha što će sa mnom biti sutra. Tako je to kad si zdrav, misliš da je to normalno. Pa i normalno je da tako misliš…
BAŠ ME BRIGA
Mirela: Nisam nikad pomislila da bi se to moglo meni dogoditi…
O anoreksiji nisam baš previše znala, tek da je to mršavljenje protiv volje koje se događa u bogatim zemljama gdje svi drže pretjerane dijete pa se više ne mogu zaustaviti nego moraju na liječenje. (…) Svi kažu da moram biti strpljiva. U bolnici sam već osamdeset dana. (…) Sada imam pedeset a bila sam na 43…
(...)
ANA: Nisam ja jedina na svijetu koja ima dvije mame
Moja životna priča počinje ovako: mama nas je napustila kad sam imala dvije godine i, naravno, uopće je se ne sjećam. Tata se, kažu, brzo snašao i oženio Sanjom. Vrijeme je pokazalo – na svu sreću. (…) Jer kad se sve zbroji i oduzme, Sanja je moja prava mama, mama kakvu svako dijete može samo poželjeti. Mogu joj povjeriti sve tajne, pa čak i ovu, i za nju i za mene najbolniju: želim pronaći svoju biološku mamu…
PUSTI ME NA MIRU
Petra: Sama nikad ne bih otišla, a kad nismo bili nafiksani ne bi na dragi Bog nagovorio da iz čista mira odemo na liječenje…
Darko: Ni sanjao nisam da ću završiti u odgojnom domu…
Maja: Ni sama ne znam kako se dogodilo da sam završila na heroinu, ali izgledalo je kao posve prirodan i neizbježan put…
Tomo: Ne volim se sjećati kakav sam bio prije, ali ako baš moram…
(…)
ANTE: Strašno sam falija…
Da van pravo rečen, i ne sićam se točno kako sam u sve to upa. Ka da imam neke rupe u glavi. Polako su ih popunjavali, što sestra Bernardica, što psihologinja, pa mama i tata i nešto sitno prijatelji. Ali, rupe su jače, baren zasad. A falija san, priznajem. Strašno sam falija! (…) Kako ću reći mom još nerođenom ditetu šta san činija? I kako da ono samo u to ne upadne? Ubija bi se da mi se to dogodi, majke mi! I sebe i njega. Ne shvaćan kako je to mati preživila. I još ostala normalna ženska. Svi su je u Zajednici voljeli i govorili kako je hrabra…“