Ljutnja i agresija – je li to isto?

Ljutnja je neizostavni dio našeg emocionalnog i socijalnog svijeta. Tijekom dana ulazimo u interakcije s različitim ljudima od kojih neke nisu ugodne. Povremeno se ljudi prema nama ponašaju nepravedno, uvrijede nas, iritiraju nas. Ponekad nam čak prijete i napadnu nas.

Ljutnja je normalna, ljudska, emocionalna reakcija koju doživljavaju svi ljudi, bez obzira na dob. Naime, ljutnja je jedna od emocija koje se javljaju unutar prvih nekoliko mjeseci života, što znači da od vrlo rane dobi svi ponekad osjećamo ljutnju.

Ljutnja se općenito smatra negativnom emocijom jer je njezino doživljavanje neugodno. Zato većina ljudi smatra da ne bi trebali osjećati ljutnju, i ne voli biti predmetom ljutnje drugih.

Zašto je to tako?

Prvenstveno zato što ljudi vrlo često miješaju termine ljutnja i agresivnost, a često ih i zamjenjuju. Međutim, razlika između ova dva koncepta vrlo je bitna.

Ljutnja je doživljaj koji se javlja kao reakcija na zamišljenu ili stvarnu nepravdu, bol ili frustraciju. Ljutnja nam pomaže da upoznamo sami sebe. Ona nam pokazuje što nam je važno, jer samo ono što nam je važno će izazvati našu reakciju. Isto nam tako pokazuje što mi osobno doživljavamo kao nepravdu. Ljutnja nas i pokreće. Ona priprema tijelo za konkretnu akciju kroz nutarnje procese koji tijelu daju brzinu, okretnost, spretnost, energiju i snagu potrebnu za reagiranje. Bez tih procesa ne bismo se pokrenuli i rješavali brojne probleme u našem životu. Ljutnja, upravo zbog toga što može biti vrlo snažna, zahtijeva intenzivno i hitno bavljenje problemom i na taj način potiče promjene i komunikaciju. Dakle, ljutnja sama po sebi nije zapravo negativna. Problemi nastaju zbog NAČINA na koje svoju ljutnju izražavamo.

Agresivnost (verbalna ili fizička) je jedan mogući set ponašanja koje koristimo kada smo ljuti, a usmjeren je na izazivanje štete, osvetu ili općenito na nanošenje boli.

Agresija je povezana s nasiljem, kriminalom, zlostavljanjem u obitelji, razvodom braka, nesređenim međuljudskim odnosima, lošijim obavljanjem posla, lošijim zdravljem (glavobolje, visoki tlak, srčani udar...), emocionalnim poremećajima itd.

Agresija kao pogrešni odgovor na osjećaj ljutnje postaje sve veći problem u društvu. Zabrinjavajuće su stope kriminala, ubojstava, zlostavljanja u obitelji, silovanja. Čak i u krugu obitelji – tamo gdje bismo trebali imati svoj mali zaklon, sigurno mjesto – i tamo je previše nasilja. Već i mala djeca pokazuju agresivno ponašanje. Agresivna djeca obično dolaze iz "razbijenih", agresivnih, nasilnih domova. U sklopu jednog psihološkog istraživanja, 69 posto muškaraca i 56 posto žena izjavilo je da bi - kad bi mogli bez ikakvih posljedica - pritisnulo  tajni gumb kojim bi eliminirali svaku osobu koju požele eliminirati!

Možemo li kontrolirati svoju ljutnju tako da je ne izrazimo kroz agresiju ?

Osjećati ljutnju je normalno i to se događa svim ljudima. Ljutnja je snažna emocija i nije ju lako kontrolirati, pogotovo ako nas tome nitko nije naučio, ili nas je naučio krivo. Međutim, možemo naučiti dobre, korisne načine kako se nositi s osjećajem ljutnje, koji neće škoditi ni nama niti ljudima oko nas.

Osjećaj ljutnje nikada nije opravdanje za agresiju. Učeći kontrolirati ljutnju izbjegavamo to da ljutnja počne kontrolirati nas i naš život.

Ako nismo naučili kako se nositi na konstruktivan način s ljutnjom vjerojatno je da ćemo upasti u jednu od dvije poznate kategorije :

GUTAČI ili EKSPLOZIVCI

Gutači se nisu riješili ljutnje, oni su je potisnuli i zapravo su opasni pretis lonac koji bi kad-tad mogao eksplodirati.

Eksplozivci su oni kod kojih je osjećaj ljutnje čvrsto povezan s agresivnim ponašanjem. To ostavlja malo vremena za razmišljanje o izbjegavanju agresije – lavina jednostavno krene i poruši sve pred sobom.

Laganje

Laganje je prilično raširena pojava i ljudi su, kazuju istraživanja, prilično vješti u tome. I to nije sve: većina laži koje u životu kažemo nikada ne bude otkrivena! Procjenjuje se da se u prosjeku čovjek "izvuče" s više od 95 posto laži koje je izrekao!

Laganje je vještina koju naučimo vrlo rano u životu. Već nakon treće godine života djeca mogu razlikovati maštu od realnosti, razvijaju savjest i mogu izmisliti laž da bi izbjegli kaznu ili neodobravanje od strane roditelja. Laganje da bi se izbjeglo kažnjavanje je već prilično uobičajeno za petogodišnjake. Iako bi većina roditelja rekla da svoju djecu "čitaju lako, kao otvorenu knjigu", istraživanja ne potvrđuju taj osjećaj. Naime, pokazuje se da roditelji nisu baš precizni u prepoznavanju laži kod svoje djece, bez obzira na njihovu dob. Zanimljivo je pritom da, iako djeca s lakoćom, bez poduke i vrlo rano u životu savladaju vještinu laganja da bi prikrili svoje greške, laganje da bi se zaštitilo drugu osobu (npr., "Reci baki da ti se sviđa džemper koji ti je poklonila") uče teže, s puno više uputa i duže im treba da to usvoje.

Ipak, živimo u svijetu u kojem je jedno važno moralno načelo NE lagati. I zaista, kako bi bilo živjeti u svijetu u kojem govoriti istinu nije uobičajena praksa? U takvom svijetu ne bismo mogli vjerovati nikome i ničemu što nam kažu ili što pročitamo. Mi zapravo jako profitiramo živeći u svijetu u kojem postoji puno povjerenja, u svijetu u kojem je praksa govorenja istine raširena. Zapravo sve važne stvari koje želimo učiniti u životu temelje se na povjerenju. Zašto onda ljudi lažu? Osnovni razlozi mogu se grupirati u nekoliko kategorija:

1. Iz straha od kazne ili posljedica.
2. Da bi "sačuvali obraz", postali ili ostali prihvaćeni.
3. Da bi izbjegli neugodnosti ili svađe.
4. Da bi usmjerili socijalne interakcije: da bi poboljšali odnose ili smanjili interakciju.
5. Da bi povećali moć, dobili privilegije, novac ili divljenje.
6. Da bi pomogli nekom drugom.

Istraživanja pokazuju da je 76 posto laži izrečeno da bi osoba koja laže imala dobrobit od toga, dok je 24 posto laži izrečeno da bi druga osoba imala dobrobit od toga, ili da bi se nekome drugome pomoglo.

Kako poboljšati verbalnu komunikaciju?

Priroda nam je dala jedan jezik i dva uha tako da bismo mogli slušati dvostruko više nego pričati. Epiktet, grčki filozof

Prvo pravilo dobre komunikacije je naučiti SLUŠATI.

Često ne slušamo ili površno slušamo druge ljude. Dok druga osoba govori mi smo zaokupljeni razmišljanjem o sebi, o tome što ćemo reći, o tome što nam se dogodilo...

Ponekad slušamo pažljivo i čujemo riječi, ali ne uspijevamo razumjeti osjećaje koje nam druga osoba komunicira. Pravo slušanje je puno više od toga da točno čujemo riječi druge osobe. S obzirom na to da ljudi ponekad osjećaju kako moraju biti na oprezu da ne bi bili povrijeđeni, govore stvari na oprezan ili indirektan način. Ili izgovore toliko riječi da više ne znamo što je važno, a što nije. Ili ne znaju ni sami što osjećaju, pa ne znaju ni kako to prenijeti u riječi. Zato za pravo slušanje često trebamo uložiti napor i koncentraciju kako bismo shvatili pravu poruku.

Kako poboljšati komunikaciju?

• Budite pažljivi i koncentrirani kada vam netko govori. Slušajte s empatijom. Empatija je sposobnost da razumijemo osjećaje, misli i vjerovanja druge osobe. Emocionalno prihvaćanje, usko povezano s empatijom, znači da, nakon što empatijom shvatimo kako se druga osoba osjeća, možemo i prihvatiti da se tako osjeća ili razmišlja, bez obzira na to slažemo li se s njom ili ne. Nastojte vidjeti stvari iz perspektive druge osobe, iz "njenih cipela", prihvaćajući ono što čujete, umjesto da pokušavate "popraviti stvari i riješiti problem".
• Budite znatiželjni. Teško je biti dobar slušač ako niste zainteresirani za drugog čovjeka.
• Slobodno postavljate pitanja kako biste provjerili jeste li dobro razumjeli i popunili "rupe" koje vam nedostaju. Provjerite jeste li dobro razumjeli ono što čujete.
• Dajte si vremena da saslušate, osjetite što se događa, razjasnite sliku i oblikujete odgovor. Dobra komunikacija zahtijeva vrijeme i ne može se "obaviti" na brzinu.
• Dobra komunikacija zahtijeva i "dobro" okruženje. Ne gledajte televiziju dok s nekim razgovarate. Nećete moći s pažnjom slušati ako već radite nešto drugo. Radije zamolite osobu da razgovarate u neko drugo vrijeme, kada ćete se moći usmjeriti na slušanje.
• Pratite vlastite i navike slušanja (ili ne-slušanja) drugih ljudi. Razmislite o ljudima s kojima ste u životu jako voljeli razgovarati i osjećali se shvaćeno. Kakav je osjećaj kada vas netko zaista sluša, a kakav je kada vidite da vas druga osoba ne sluša? Napravite popis onih ponašanja koje primjećujete na drugima, a koje ukazuju na to da druga osoba ne sluša. Zatim razmislite o sebi. Pokazujete li i Vi neka od tih ponašanja s popisa? Napravite popis onih ponašanja koje želite promijeniti. Isto tako priznajte sebi ona dobra ponašanja koja imate i koja vam pomažu da bolje slušate druge ljude.
• Govorite – komunikacija počinje s vama. Preuzmite odgovornost i započnite komunikaciju, nemojte čekati i očekivati da će to učiniti druga osoba.
• Ne sakrivajte se iza poruka na mobitelu i raznih oblika online komunikacije. Dobra komunikacija, posebno o važnim temama, zahtijeva puno više od onoga što možemo izraziti pisanom porukom. Vrlo često možemo krivo protumačiti takvu komunikaciju jer ne vidimo lice osobe, njezinu neverbalnu komunikaciju, a ni u kojim okolnostima komunikacija nastaje.
• Komunicirajte vlastite misli i osjećaje. Često nam se dogodi da zaboravimo opisati drugoj osobi kako se osjećamo, pretpostavljajući da je to očito.
• Budite direktni, ali blagi. Pokušajte što jasnije reći što želite ali pritom nemojte zaboraviti da je temelj svake dobre komunikacije poštovanje i ljubaznost.
• Ne šaljite miješane poruke. ("Nije mi ništa").
• Povratna informacija nije prerušena kritika.
• Uvijek dajte priliku drugoj osobi da govori. Komunikacija je proces u kojem obje strane moraju sudjelovati, povremeno kao slušač, a povremeno kao govornik. Monolog nije komunikacija.
• Ne dopustite stresu da govori umjesto vas. Ako ste jako uzrujani ne možete dobro komunicirati. Uzmite stanku, smirite se i vratite u dijalog kada budete spremni.
• Naglasak stavljajte na bitne stvari, a ne na trivijalnosti. Ne možete raspravljati o svemu i svačemu odjednom. Držite fokus na onome što Vam je prioritet.
• Ostavite prostora drugoj osobi da se popravi, ohrabrujte rast.
• Vjerujte da je dobra komunikacija moguća.

Ne zaboravite

Deset riječi i fraza koje bi bilo lijepo redovito koristiti prema onima koje volimo:

• HVALA TI (zahvalite za pažnju, brigu i pomoć drugih)
• MOLIM TE (iskazujte poštovanje)
• BRAVO (pohvalite)
• MOGU LI TI POMOĆI (ne čekajte da vas se pita, ponudite sami pomoć)
• TO JE STVARNO LIJEPO (primjećujte pozitivno)
• OPROSTI (ponekad i nenamjerno povrijedimo nekoga; ako želite uvijek biti u pravu - živite sami)
• PRIČAJ MI O TOME (pokažite zainteresiranost)
• MOŽE ZAGRLJAJ? (ne zaboravite na važnost dodira)
• AJMO ZAJEDNO (družite se, nudite drugima priliku da im posvetite svoje vrijeme)
• VOLIM TE (ne pretpostavite da druga osoba to zna, recite joj).

Samoozljeđivanje

Samoozljeđivanje je dobrovoljno nanošenje štete vlastitom tijelu. Ozljedu nanosi osoba sama sebi, bez pomoći druge osobe, a ozljeda je dovoljno jaka da dovodi do oštećenja tkiva.

Samoozljeđivanje se odnosi na ponašanja kao što su npr. rezanje, grebanje, čupkanje kože, čupkanje kose, udaranje, lomljenje kostiju, onemogućavanje ranama ili ozljedama da zarastu, izazivanje opeklina… i sve drugo što dovodi do ozljeda. Najčešće se koristi rezanje, i to najviše na zglobovima, nadlakticama i unutarnjoj strani bedara.

Samoozljeđivanje se ne odnosi na ponašanja povezana sa seksualnim uzbuđenjem, dekoracijom tijela (npr. piercing ili tetoviranje) ili svjesnim pokušajem samoubojstva.

Većina istraživača se slaže da se samoozljeđivanje ne vezuje uz samoubojstvo jer općenito osobe koje se samoozljeđuju nemaju namjeru umrijeti zbog vlastitog ranjavanja. No, iako samoozljeđivanje nema u korijenu samoubilačke ideje i misli, ipak može dovesti do razmišljanja o samoubojstvu pa i do samoubojstva, ako osoba pretjera u nanošenju ozljeda.

Silovanje

Silovanje je seksualni odnos bez pristanka.

Silovanje je kazneno djelo.

Više od 95 posto žrtava silovanja su ženskog spola.

Pokušaj silovanja često je jednako traumatičan kao i silovanje. Iako je žrtva uspjela izbjeći silovanje, ili muškarac nije bio sposoban za silovanje, posljedice takvog iskustva mogu biti vrlo teške. Pokušaj silovanja, isto kao i samo silovanje, potrebno je shvatiti s maksimalnom ozbiljnošću.

Uobičajene reakcije na silovanje

Psihološka trauma izazvana silovanjem može biti teška i dugotrajna. Budući da ljudi na stres reagiraju na različite načine, nije moguće točno predvidjeti kako će se silovana osoba osjećati. Međutim, postoje neke uobičajene reakcije žrtava. To su:

1. Šok i nevjerica

"Osjećam se otupjelo."
"Ne mogu vjerovati da mi se to dogodilo."
"Osjećam se isključeno iz svog života i od drugih ljudi."

U početnoj fazi, većina žrtava silovanja reagira šokom i nevjericom. Mogu se osjećati otupjelo i omamljeno, otuđeno od drugih ljudi. Žele zaboraviti što im se dogodilo te izbjeći ljude i situacije koje ih podsjećaju na napad.

2. Prisjećanje na ono što se dogodilo i kakav je to osjećaj bio

"Ponekad ne mogu prestati razmišljati o tome."
"Tjednima nisam mogla oprati sa sebe njegov smrad."
"Sjećanje se vraća niotkuda. Osjećam se kao da se sve opet događa."

Mogu postojati razdoblja kad je osoba zaokupljena mislima i osjećajima o napadu. Može imati neželjena sjećanja ili flash-backove i noćne more. Kada razmišlja o onome što se dogodilo, može ponovo doživjeti neke senzacije i osjećaje koje je imala za vrijeme napada, kao što su preplavljujući strah i osjećaj bespomoćnosti.

3. Snažne emocije

"Osjećam se jako tužna, kao da sam izgubila dio sebe."
"Osjećam jaku ljutnju, kakvu do sada nisam nikad osjetila."

Mnoge žrtve dugo doživljavaju snažne emocije kao posljedicu silovanja. Ponekad to može biti ljutnja. Također mogu osjetiti tjeskobu ili depresiju.

4. Fizički simptomi

"Nisam mogla spavati noću. Ne bih mogla zaspati, a onda bi se budila svake noći točno u isto vrijeme kada se dogodilo silovanje."

Neke žrtve imaju fizičke simptome, kao što su problemi sa spavanjem, glavobolje i bolovi u trbuhu. Teško se koncentriraju na svakodnevne obaveze. Također, žrtve često dožive promjenu u seksualnosti, kao što je gubitak interesa za seks ili izbjegavanje seksualnih situacija.

5. Osjećaj straha

"Svake večeri kada dođem kući pretražim cijeli stan. Gledam u ormare i ispod kreveta kako bih bila sigurna da nikoga nema."
"Zbog toga što se bojim ne mogu izaći noću sama."

Strah za osobnu sigurnost gotovo je univerzalna reakcija na silovanje. Žrtve često osjećaju strah u situacijama i na mjestima na kojima se nikada prije nisu plašile. U situaciji silovanja žrtve se osjećaju bespomoćno i/ili prestravljeno od straha da će biti ubijene ili ozbiljno ozlijeđene. Nakon toga još dosta vremena mogu se osjećati prestrašeno i ranjivo.

6. Okrivljavanje sebe i osjećaj srama

"Osjećala sam se kao da sam ja kriva, vjerovala sam mu..."
"Pitala sam se hoće li dečki misliti o meni kao o "oštećenoj robi".

Osjećaj krivnje i srama također su česte reakcije. Zbog krivih vjerovanja o silovanju žrtve mogu okrivljavati sebe, sumnjati u vlastito rasuđivanje, ili se pitati jesu li one na neki način odgovorne za napad. Osjećaj krivnje i okrivljavanje sebe mogu biti pojačani reakcijama drugih ljudi, koji zbog raširenih mitova o silovanju mogu kriviti žrtvu ili kritizirati njeno ponašanje.

Žrtva može osjećati i sram. Neke žrtve govore o tome da se osjećaju prljavo i poniženo, te kao da im je smanjena vrijednost.

7. Svaka osoba je drugačija... treba proći neko vrijeme da bi se osjećala bolje

"U jednom trenutku osjećam se dobro i mislim da se mogu nositi s onim što se dogodilo, a već u sljedećem sam shrvana i slaba. Ponekad mi se čini da nikada neće proći."

"Prošlo je osam mjeseci otkad sam silovana. Još uvijek je sjećanje stalno tu, ali više ne razmišljam o tome svaki dan.

Kako biti ljut, a ne biti agresivan?

Svatko može biti ljut. To je lako. Ali biti ljut na pravu osobu, do pravog stupnja, u pravo vrijeme, s pravim razlogom i na pravi način – to nije lako. Aristotel

1. Izbjegavajte, ako možete, situacije u kojima ste bili agresivni. Zabilježite i zapamtite što je to što Vas može "izbaciti iz takta" i kako obično reagirate kad vam se "smrači pred očima". Zatim se zapitajte jeste li mogli reagirati drugačije u tim situacijama i kakve je posljedice imala agresija za Vas, za drugu osobu i za odnos.
2. Smanjite količinu bijesa tako što ćete se na vrijeme maknuti iz situacije, zatražiti stanku ili "time-out" da biste se smirili te da ne biste pribjegli agresiji.
3. Razmišljajte o nepovoljnim učincima agresivnog ponašanja. Kažite sebi: "Nije to toliko važno da bi oko toga postao nasilan". Agresija ruši i ostavlja za sobom samo pustoš.
4. Razmislite o tome što se događa i probajte shvatiti motive ili stajališta drugih ljudi. Većina ljudi nas ne pokušava namjerno uvrijediti nego govore o sebi i problemima koje imaju. Sretan i zadovoljan čovjek je smiren i nema razloga napadati ili vrijeđati.
5. Trenirajte empatiju i toleranciju za ljudske slabosti. Ponašajte se prema drugima onako kako želite da se drugi ponašaju prema Vama.
6. Slušajte druge ljude. Slušajte s pažnjom. Često se naljutimo jer smo pogrešno shvatili namjeru ili riječi druge osobe.
7. Učite razgovarati o svojim osjećajima. Učite koristi riječi umjesto uvreda ili šake. Učite kako riječima iskazati kritiku, nezadovoljstvo, frustraciju, ljutnju ili razočaranje. Ako ne znate kako, potražite pomoć bliskih ljudi ili stručnjaka.
8. Naučite pregovarati. Rješenje mnogih problema je u kompromisu, a ne u nasilnom istjerivanju vlastite volje.
9. Družite se s ljudima koji su smireni i koji nisu skloni agresivnim ispadima. Ukoliko ste okruženi ljudima koji su agresivni postoji mogućnost da ćete i sami postati agresivni. Birajte prijatelje pažljivo.
10. Objasnite sebe i pokušajte razumjeti druge ljude. Ako imate težak dan i to kažete osobi s kojom razgovarate, Vaša će se nervoza pripisati teškom danu, a ne nepoštovanju i bezobrazluku. Isto tako, ako je netko prema Vama nervozan, probajte prvo pomisliti na to da je ta osoba imala težak dan ili neki drugi problem, a ne da Vas samo pokušava uvrijediti.
11. Ne maštajte o osveti i nemojte biti zaokupljeni situacijom ili osobom koja Vas je naljutila. Pretjerano razmišljanje o tome može samo povećati Vaš bijes.
12. Radite na povećanju samopoštovanja. Što je čovjek samopouzdaniji to će ga manje pogađati kritike ili odbacivanje drugih ljudi. Što se manje osjećamo povrijeđeno to ćemo manje biti ljuti. Samopouzdana osoba prihvaća sebe pa je tako i tolerantnija prema drugima i bolje prihvaća druge ljude.
13. Učite opraštati. Opraštate zbog sebe, ne zbog osobe koja Vas je povrijedila. Oprostiti znači prestati mrziti i prestati biti zarobljen bijesom prema drugoj osobi. Oprostiti ne znači zaboraviti, ne znači reći da druga osoba nije pogriješila i nije dopuštenje da se uvreda ili nanesena bol može ponoviti.

Ugodi mi s lažima?

Čuti istinu nije uvijek ugodno ili lako. Zapravo, među najbolnijim postupcima kojima možemo povrijediti druge najčešće nije laž, nego upravo kazivanje istine. To se može dobro vidjeti upravo u bliskim odnosima. Na primjer, tko bi od nas želio čuti od partnera neku od sljedećih izjava:

Nisi više atraktivna kao što si nekada bila.

Ponekad mislim na nekog drugog dok vodimo ljubav.

Ponekad se pitam trebamo li ostati zajedno.

Privlači me tvoj prijatelj.

Ono što je važno jest upravo to da nas laganje o ovakvim ili sličnim temama čini zadovoljnijima i bliskijima partneru, te da nitko od nas ne želi od partnera/partnerice čuti ovako bolne izjave. Dok god nismo svjesni da partner nešto taji, osjećamo se dobro. Nitko ne bi mogao izdržati da čuje baš sve što partner/partnerica misli.

S druge strane, ponekad baš kada želimo povrijediti partnera/partnericu, kažemo ono što stvarno mislimo. Svatko tko je prošao razvod dobro zna kako to izgleda. Kada ljudi nisu više zainteresirani za to da sačuvaju odnos, istina izlazi na vidjelo i pogađa snažno i precizno kao strijela.

Ljubomora

Ljubomora je u ljubavnom odnosu kao sol u hrani. Sasvim mala količina može poboljšati okus, ali prevelika količina uništava užitak i pod određenim okolnostima može ugroziti život. Maya Angelou

Ljubomora je kompleksna i neugodna emocionalna reakcija koju smo svi ponekad u životu osjetili. U osnovi ljubomore nalazi se strah: strah od napuštanja, strah od gubitka ljubavi, strah od gubitka časti, strah od sramoćenja, neriješeni strahovi ili bolna iskustva iz prošlosti, strah da nismo "dovoljno" dobri, lijepi, pametni, bogati... Ovi strahovi, jednako kao i ljubomora, ne moraju biti realni da bi izazvali bolnu reakciju.

Koliko je ljubomora raširena govori podatak da se najmanje trećina ljudi koji se javljaju po psihološku pomoć u vezi bračnih problema javljaju upravo zbog problema s ljubomorom.

Što se tiče intenziteta ljubomore većina se ljudi nalazi negdje između dva ekstrema: ponekad osjećaju ljubomoru ali ih ona ne izjeda. Većina kaže da snažna ljubomora traje par dana i da je rijetka, te da mogu sebe kontrolirati da budu ljubomorni do određene granice i tako zaustaviti ekstremne reakcije.

Neke situacije očekivano izazivaju osjećaj ljubomore, i normalno je očekivati takav osjećaj kao reakciju na te situacije. Za većinu ljudi, na primjer, okidač za intenzivnu ljubomoru je otkriće da je njihov partner imao tajnu vezu, dok neki manji događaj, kao pogled partnera na atraktivnu osobu, obično ne izaziva snažnu reakciju kod većine ljudi.

Istraživanja su pokazala da smo najljubomorniji kada je rival osoba koju poznajemo i zavidimo joj. Najslabiju reakciju imamo kada je rival netko koga ne poznamo i o kome imamo loše mišljenje. Ako je partner već bio nevjeran u prošlosti, ili smo i sami bili nevjerni, vjerojatnije je da ćemo osjećati intenzivniju ljubomoru i sebe opisivati kao "ljubomornu osobu".

Usamljeni ili sami – je li to isto?

Samoća je stvar izbora. Osoba izabire vrijeme koje želi provesti sama i osjeća se dobro. Važno je da neko vrijeme u danu provedemo sami sa sobom, bez drugih ljudi. Biti sam, razmisliti o danu koji je prošao, usredotočiti se na razumijevanje sebe i vlastitih potreba. Mnogi ljudi govore o tome da uživaju u trenucima ili vremenu provedenom u samoći.

Usamljenost je osjećaj da smo sami i da smo žalosni zbog toga. Želimo kontakte s drugim ljudima ali nismo u stanju imati ih. Pritom je sasvim moguće i da smo zaista izolirani ali i da smo okruženi ljudima, a osjećamo se sami. Dobro je poznato da je biti u vezi ili braku i nemati dobar kontakt s partnerom često teže nego biti sam.

Svi se ponekad osjećamo usamljeno. Kada usamljenost postane prečesta, ona postaje problem. Oko 20 posto ljudi izvještava o tome da se osjećaju usamljeno veći dio vremena.

Zašto smo usamljeni? Evo nekih najčešćih razloga:

• Prekinuli smo vezu ili se razveli
• Imamo osjećaj da nismo potrebni drugima ili da smo drugačiji od drugih
• Agresivni smo i time odbijamo ljude od sebe
• Osjećamo da nas drugi ljudi ne razumiju
• Okolnosti nas prisiljavaju da budemo sami
• Nedavno smo se preselili ili promijenili posao ili školu
• Imamo neobično veliku potrebu za bliskošću pa osjećamo preveliku razliku između onoga što želimo i onoga što imamo u odnosima s drugim ljudima
• Imamo povijest loših odnosa u djetinjstvu, u obitelji
• Sramežljivi smo
• Nemamo razvijene socijalne vještine
• Imamo nisko samopoštovanje
• Ne znamo kako ostvariti bliskost i otvoriti se prema drugim ljudima
• Provodimo previše vremena pred TV-om ili kompjutorom bez kontakta s drugim ljudima

I društvo, koje promiče natjecateljski duh i neovisnost te pogrešna očekivanja da će ljubavni odnos popuniti sve naše praznine i zadovoljiti sve naše potrebe, pridonosi osjećaju usamljenosti. Moderno društvo diktira da se uspjehom smatra imati "najboljeg prijatelja" u dobi od 7 do 13 godina, dečka ili djevojku u dobi od otprilike 13 do 25 i bračnog druga od te dobi nadalje. Zapravo nas društvo u kojem živimo ohrabruje u ideji da će ljubavni odnos i brak riješiti sve naše probleme. Tako se onda vjenčamo i uništimo odnos, očekujući nemoguće od njega. Ostavili smo obitelj i prijatelje, partner nije ispunio naša očekivanja, izgubili smo svoje snove i ne znamo kako sami sebe razumjeti i zadovoljavati vlastite potrebe.

Usamljenost je pasivno stanje. Opstaje upravo zato što se nadamo da će proći i ne činimo ništa da bismo to promijenili.

Kako razumjeti neverbalne znakove?

Neverbalni znakovi su najčešće istovremeni i teško ih je pratiti.

Dok gledate nekoga u oči, možda će vam promaknuti nešto značajno u pokretu ruke. Sve se događa odjednom pa je zbog toga teško, a vrlo često i zbunjujuće, pokušavati pratiti sve odjednom. Većina ljudi to ne čini, bar ne svjesno. To ima dobre i loše strane. Zbog toga što interpretiramo neverbalne znakove podsvjesno (na način da zapravo ne znamo točno reći što smo vidjeli, ali smo stekli određeni dojam) taj bi dojam mogao biti prilično točan. S druge strane, teško nam je razumjeti točno zašto smo stekli neki dojam o toj osobi, pa smo onda i skloni takav dojam zanemariti.

Neverbalni znakovi su određeni kulturom

Pokazuje se da se ljudi u svim kulturama smiješe kada su sretni i mršte kada su nesretni. Još neke geste su univerzalne, ali jedan dio neverbalnih znakova ipak se znatno razlikuje od kulture do kulture. Na primjer, podizanje palca u nekim kulturama je znak pozitivnih osjećaja, dok u je u nekim drugim kulturama uvredljiv.

Kako onda čitati neverbalne znakove?

• Općenito, mi se primičemo osobama i stvarima koje nam se sviđaju, a odmičemo se od onoga što nam se ne sviđa. Znači, svi neverbalni znakovi koji nas primiču, naginju ili otvaraju prema drugoj osobi komuniciraju pozitivne osjećaje. To uključuje kontakt očima, naginjanje prema drugoj osobi, osmjeh, dodir.
• Kad smo zainteresirani za komunikaciju s drugom osobom aktivniji smo, pokretljiviji. Monoton, jednoličan ton glasa i vrlo malo tjelesnog pokreta ukazuju na nedostatak interesa. Interes se iskazuje kroz znakove kao što su kontakt očima, promjene u intonaciji glasa, izražajnije izraze lica, naginjanje prema drugoj osobi, pokret općenito.
• Uvijek proučite i kontekst, a ne samo neverbalne znakove. Nemojte pokušavati čitati samo neverbalne znakove, bez uzimanja u obzir verbalne komunikacije, te fizičkog i emocionalnog konteksta. Na primjer, nečije ruke mogu biti prekrižene na prsima samo zbog toga što je u sobi hladno, a ne zato što se ta osoba zatvara prema nama.
• Tražite grupe znakova. Ako su prekrižene ruke na prsima praćene skretanjem pogleda i jednoličnim tonom glasa to nam već šalje jednu cjelovitu informaciju.
• Precizniji smo u čitanju neverbalnih znakova onih ljudi koje poznajemo. Promjene u ponašanju su vrlo često uočljivi znakovi. Na primjer, imamo iskustvo da neka osoba obično zaplače kada dobije poklon koji joj se sviđa, pa učimo da suze kod nje u toj situaciji izražavaju radost i ganuće, i taj obrazac pamtimo.
• Provjeravajte svoje zaključke. Na primjer, dođete kući i objavite svom partneru da su vam ponudili bolji posao u firmi u kojoj radite. Kažete to i vaš partner zašuti. Umjesto da pretpostavite kako je uzrujan, radije upitajte: "Znači li ova šutnja da ti se ne sviđa ta ponuda?" Možda otkrijete da je jednostavno ostao začuđen zbog takve vaše prilike, ili da je šutljiv zbog nekog problema koji nema veze s Vama.

Nemojte zaboraviti da vi nastojite razumjeti opažano ponašanje, a ne čitati misli.

Kako graditi kvalitetan ljubavni odnos?

1. Shvatite odnos kao najvažniji životni projekt, jer ljubav daje boju svemu drugome u našem životu. Razmišljajte, razgovarajte, planirajte, ulažite trud i napor, ulažite vrijeme i gledajte na poteškoće kao na povratnu informaciju.
2. Ne budite pretjerano kritični. Pustite partnera/partnericu na miru. On/ona nikada neće biti savršen-a, kao što nećete ni vi.
3. Ne zaboravite biti jedno drugom prijatelji. Dobar prijatelj nas hrabri, smije se s nama, uz nas je kad nitko drugi nije, hvali nas, odan nam je bez obzira na sve drugo u životu što se događa i žrtvuje se za nas i naše potrebe.
4. Njegujte one aspekte odnosa koji vas kao par razlikuju od prijateljskog odnosa: senzualnost, romantičnost, zajedničke male proslave uz maženje, dodir i seksualnost u svim njenim aspektima.
5. Okanite se misli da onaj pravi/ona prava čeka iza ugla. Ne postoji savršen odnos ili odnos koji neće od vas samih zahtijevati namjerno ulaganje truda i napora.

Govor tijela - konkretni znakovi

Osmijeh - Jedan od uočljivih znakova ugode jest osmijeh – ako nije iskren oko očiju nećete vidjeti naboranu kožu.

Obrve - Uzdignute obrve najčešće su znak neugode, brige, iznenađenja ili straha.

Glas – Ako se tijekom komunikacije ton glasa osobe povisuje i snižava ona je vjerojatno zainteresirana za ono o čemu se razgovara.

Oči – Kontakt očima, osobito ako je duži, odražava interes druge osobe za nas, no i pozitivan i negativan. Dugi pogled neznanca može biti prijetnja, ili – ako je riječ o potencijalnom partneru/partnerici – i znak zanimanja. U nastojanju da prikriju potrebu izbjegavanja pogleda, kada ljudi lažu često ne miču pogled i/ili uopće ne trepću.

Vilica, obrve – Na stres ukazuje stegnuta vilica, ukočeno držanje i namrštene obrve.

Noge i ruke – Prekrižene noge i/ili ruke obično su znak otpora i teškoća u komunikaciji. Osoba na taj način daje na znanje da je „zatvorena“ za ono o čemu se govori. Stalni pokreti nogom ili rukom (drmanje, lupkanje i sl.) ukazuju na tjeskobu, te na uzrujanost.

Oponašanje – Ako druga osoba oponaša vaše pokrete konverzacija ide u pozitivnom smjeru. Oponašamo onda kad smo uspostavili emocionalnu vezu sa sugovornikom.

Položaj tijela – Otvoren položaj tijela signalizira osjećaj samopouzdanja, ugode i postignuća. Suprotan, zatvoren položaj tijela – kad je osoba pognuta ili se obgrli rukama – ukazuje na stres.

Važno!
Imajte na umu kako je za pravilno tumačenje govora tijela druge osobe važno uzeti u obzir kontekst zbivanja. Jer, primjerice, prekrižene noge jesu obično znak otpora i nespremnosti za komunikaciju te loš znak kod sklapanja posla, ali mogu biti i pozitivan znak – oponašanje koje ukazuje da se osoba osobi sviđa. Isto tako, prekrižene ruke nisu uvijek znak zatvorenosti, možda je osobi naprosto hladno ili stolac nema naslone za ruku.

Zašto se neke osobe samoozljeđuju?

Osobe koje se samoozljeđuju kažu da im nanošenje ozljeda donosi:

• Bijeg od praznine, depresije i osjećaja nerealnosti
• Smanjenje tenzije
• Olakšanje
• Oslobađanje od bijesa
• Bijeg od obamrlosti i otupjelosti
• Izražavanje emocionalne boli koju ne mogu izdržati
• Komuniciranje drugima ozbiljnosti njihove unutarnje boli
• Komuniciranje potrebe za podrškom
• Izražavanje osjećaja otuđenja
• Nastavljanje obrasca zlostavljanja (mnoge osobe koje se samoozljeđuju su bile seksualno ili/i fizički zlostavljane kao djeca)
• Kažnjavanje sebe
• Preusmjeravanje pažnje s problema koji su preteški da bi se analizirali
• Sprječavanje nečeg još goreg što bi se moglo dogoditi

Ovi se razlozi mogu svrstati u tri osnovne kategorije:

1. Regulacija emocija – pokušaj da se tijelo dovede u ravnotežu nakon turbulentnih ili uznemirujućih osjećaja.
2. Komunikacija – neki ljudi koriste samoozljeđivanje da bi izrazili ono što nisu u stanju izraziti riječima.
3. Kontrola / kazna – ova kategorija uključuje ponašanja koja su ponavljanje obrasca zlostavljanja pretrpljenog u djetinjstvu (najčešće fizičkog ili seksualnog) ili razmišljanje "ako povrijedim sebe, ono loše čega se bojim neće se dogoditi".

Što ako sam silovana?

Otiđi na neko sigurno mjesto.

Ako želiš prijaviti silovanje, važno je ODMAH obavijestiti policiju. Prijavljivanje ovog kaznenog djela može ti pomoći da ponovno stekneš osjećaj osobne moći i kontrole. Također može pomoći da zaštitiš druge potencijalne žrtve.

Nazovi roditelje, člana obitelji ili neku drugu odraslu osobu kojoj vjeruješ i zamoli je da bude s tobom.

Sačuvaj sve fizičke dokaze o napadu. Nemoj se tuširati, kupati ili prati zube dok ne obaviš pregled kod liječnika i obradu policije. Spremi svu robu koju si nosila u trenutku napada. Svaki pojedini komad odjeće stavi u odvojenu papirnatu vrećicu. Nemoj koristiti plastične. Nemoj ništa dirati na mjestu gdje se napad dogodio.

Otiđi na hitnu pomoć. Čak iako misliš da nemaš nikakvih tjelesnih ozljeda, ipak ti je potreban liječnički pregled zbog mogućnosti prenošenja spolnih bolesti ili zbog trudnoće.

Ako sumnjaš na to da ti je netko podmetnuo drogu, traži od liječnika da ti napravi pretragu urina. Prisutnost droga kao što su Rohypnol i GHB (droge koje se najčešće koriste za silovanje) lakše se otkriva u urinu nego u krvi.

Zapiši sve čega se možeš sjetiti o napadu, uključujući opis napadača.

O emocionalnim i fizičkim posljeddicama napada svakako razgovaraj sa stručnjakom koji ima iskustvo u radu sa žrtvama silovanja. Ovo je teška trauma i nitko se s njom ne bi trebao nositi sam.

Proganjanje

Svaka dvanaesta žena i svaki četrdesetpeti muškarac postat će jednom u životu žrtvom proganjanja.

Proganjanje uključuje niz ponašanja jedne osobe (progonitelja), čija je namjera ostvariti kontakt s drugom osobom (žrtvom), koja je jasno obznanila da taj kontakt ne želi. Kontakt može biti osobno pojavljivanje i/ili zvanje telefonom, slanje poruka ili mailova.

Proganjanje je ozbiljni problem koji može eskalirati u nasilje. U prosjeku proganjane traje oko dvije godine. 11% žrtava proganjanja preselilo se u drugi grad bježeći od progonitelja.

Proganjanje je zakonom kažnjivo u mnogim zemljama svijeta (engl. stalking).

U Hrvatskoj je po prvi puta ovo nedjelo uvršteno u zakon, i to u Kazneni zakon (članak 140. Nametljivo ponašanje) koji je na snazi od 1. siječnja 2013. Kažnjava se s jednom do tri godine zatvora.

Žrtva nije ničim izazvala proganjanje, jer je proganjanje osobni problem progonitelja.

Progonitelj može biti netko koga poznajete, ili Vama nepoznata osoba. Iako je većina ljudi bila u ljubavnom odnosu s progoniteljem, progonitelj može biti i netko koga žrtva površno poznaje (kolega s posla) ili uopće ne poznaje. U oko 75% slučajeva proganjanja, progonitelj je muškarac, a žrtva je žena. U preostalih 25% slučajeva pojavljuju se sve kombinacije: žene koje progone muškarce, muškarci koji progone muškarce i žene koje progone žene.

Progonitelj najčešće čini neka od sljedećih ponašanja, premda mu je žrtva jasno dala do znanja da to ne želi:

1. Pojavljuje se na mjestima gdje se kreće žrtva.
2. Opetovano zove telefonom, kako bi razgovarao ili prekida čim uspostavi vezu.
3. Šalje brojne sms poruke različitog sadržaja, nekad i prazne.
4. Šalje neželjene poklone, pisma, ostavlja poruke.
5. Šalje brojne e-mailove.
6. Dolazi pred kuću, školu ili posao i "mota" se onuda dok je žrtva tamo.
7. Prijeti da će ozlijediti žrtvu, drage joj ljude ili kućne ljubimce.
8. Oštećuje ili prijeti da će oštetiti kuću, automobil ili druge stvari koje posjeduje ili koristi žrtva.
9. Koristi tehnološke mogućnosti (kamere, fotoaparate, GPS, internet i drugo) kako bi pratio ili nadgledao kretanje i aktivnosti žrtve.
10. Naziva žrtvine prijatelje, poznanike i kolege s posla.

Seksualno zlostavljanje

Seksualno zlostavljanje djece je bilo koja vrsta seksualnog kontakta između djeteta (do 15 godina) i odrasle osobe ili adolescenta. Može imati formu dječje pornografije, seksualnog dodirivanja, masturbacije, izlaganja djeteta pornografskim sadržajima, vaginalnog, oralnog ili analnog kontakta, odnosno seksualnog odnosa.

Seksualno zlostavljanje je zakonom kažnjivo.

Ako si žrtva seksualnog zlostavljanja povjeri se nekoj odrasloj osobi kojoj vjeruješ, na broj Hrabrog telefona za djecu (116-111) ili pronađi "Red button" policije na internetu (specijalni link za prijavu svih oblika zlostavljanja djece koji mogu koristiti djeca i odrasli).

Djeca koja su seksualno zlostavljana mogu osjećati mnoge različite (i često preplavljujuće) osjećaje, uključujući:

STRAH

• Od zlostavljača
• Od stvaranja problema
• Od gubitka njima važnih odraslih osoba
• Od toga da će biti odvedena od kuće
• Od toga da će ih drugi vidjeti "drukčijima"

LJUTNJU

• Na zlostavljača
• Na druge odrasle osobe oko njih koje ih nisu zaštitile
• Na sebe same ("ja samo izazivam nevolje")

IZOLIRANOST

• Jer nešto "nije u redu sa mnom"
• Jer se osjećaju usamljeno u svojim iskustvima
• Jer ne mogu pričati o zlostavljanju

TUGU

• Jer osjećaju da su nešto izgubila/da im je nešto oduzeto
• Jer su "prerano odrasla"
• Jer ih je izdao netko kome su vjerovali

KRIVNJU

• Što nisu u stanju zaustaviti zlostavljanje
• Što osjećaju da su "pristala" na zlostavljanje
• Što su rekla nekome – ako su rekla
• Što nisu rekla nikome – ako nisu rekla

SRAM

• Što su uključeni u takvo iskustvo
• Zbog reakcije njihovog tijela na zlostavljanje

KONFUZIJU

• Jer možda vole zlostavljača (jer je on/a djetetu bliska osoba)
• Jer se njihovi osjećaji stalno izmjenjuju

Najčešće posljedice seksualnog zlostavljanja djece:

• Nisko samopoštovanje
• Strahovi
• Fobije
• Panični napadaji
• Anksioznost (tjeskoba)
• Depresija
• Problemi sa spavanjem
• Loša slika o vlastitom tijelu
• Poremećaji hranjenja
• Problemi s povjerenjem i strah od odbacivanja
• Teškoće u uspostavljanju i održavanju bliskih odnosa
• Seksualni problemi
• Teškoće s koncentracijom
• Loše postignuće
• Podložnost daljnjem zlostavljanju (svim oblicima)
• Teškoće u doživljavanju pozitivnih životnih iskustava

Gubitak

Gubitaka u životu ima puno. Neki su očigledniji od drugih. Neke možda niti ne zovemo gubitcima, iako oni to zapravo jesu.

JASNI GUBICI

Smrt voljene osobe
Prekid veze
Razdvajanje
Razvod braka
Gubitak posla
Gubitak novca
Gubitak stvari  
Silovanje ili neki drugi nasilni čin

NE TAKO JASNI GUBICI

Preseljenje
Bolest (gubitak zdravlja)
Promjena profesora, promjena škole, promjena posla
Uspjeh (gubitak cilja i želje za ostvarenjem uspjeha)
Gubitak vrijednih ideala
Gubitak dugoročnih ciljeva

GUBICI POVEZANI S DOBI

Dječji snovi
Adolescentne ljubavi
Završetak školovanja
Odlazak od kuće
Gubitak "mladosti"
Gubitak "ljepote"
Gubitak kose ili zubi
Gubitak seksualnog nagona (ili sposobnosti ostvarenja seksualnog nagona)
Menopauza
Odlazak u mirovinu

GUBICI POVEZANI S NEIZVJESNOŠĆU
(Je li u redu? Ili nije? Je li dobitak? Ili gubitak?)

Čekanje rezultata medicinskih pretraga
Par koji je na rubu razvoda ili prekida
Poslovna transakcija koja može i ne mora uspjeti
Sudska tužba
Prodaja nekretnine

Osjećaj neizvjesnosti vrlo je blizak osjećaju gubitka. Čak i ako situacija završi dobro (partner nazove i pomirimo se, nalazi dođu i dobri su, sudska presuda bude nama u korist) dok smo u sumnji ta je sumnja poput gubitka. Potrebno je shvatiti da "ne znati" može biti iscrpljujuće mučenje. Kad ste u neizvjesnosti – i osjećaji vam govore da ima jako malo nade – bolje je okončati situaciju (kad je to moguće), nego nastaviti čekati. Nazovite ili pošaljite poruku o završetku i uhvatite se pravog posla: preživljavanja, ozdravljenja i rasta.

NEIZBJEŽNI GUBICI

Postoje i neizbježni gubici, oni u kojima su smrt ili razdvajanje sasvim izvjesni. Ako takve gubitke prepoznate unaprijed puno će pomoći:

Ako razgovarate o tome s osobom koja odlazi
Ako ste vi taj koji odlazi – razgovarajte s osobom koja ostaje
Ako sudjelujte u donošenju odluka koje treba donijeti
Ako izrazite jasno svoje želje

DRUGI GUBICI

PRIVREMENI gubici (partner na putu, djeca na školovanju…) – čak i kada znamo da će ishod biti na kraju pozitivan – ipak je riječ o gubicima.

Postoje i bezbrojni "mali gubici" koji se nagomilaju tijekom dana, tjedna, mjeseca ili života. Neočekivani kvar na autu, svađa s prijateljem i sl. i osobu može obuzeti "neobjašnjiva" potištenost.

Svaki gubitak – trenutni ili kumulativni, nagli ili mogući, očigledni ili ne – ostavlja veću ili manju emocionalnu ozljedu.

Kriza srednjih godina

Svatko od nas je bar jednom u životu čuo priču o muškarcu u četrdesetima koji je odbacio svoju životnu družicu poput vrućeg kestena, da bi "odmaglio" s upola mlađim komadom od sebe. Ovaj se prizor, kojim najčešće opisujemo previranja, promjene i nestabilnost srednje dobi, zapravo ne događa baš često. Ono što je, naprotiv, vrlo često, jest to da se u srednjoj dobi dožive neki simptomi krize, u blagom ili pojačanom intenzitetu. Ti simptomi, unatoč uvriježenom mišljenju, pogađaju i muškarce i žene.

Kriza srednjih godina, u punom smislu riječi, kao i blaži oblici ove tranzicije iz adolescencije u starost, najčešće se osjeti negdje između četrdesete i pedesete godine. Za neke osobe može početi već oko 35., a za neke i dvadeset godina kasnije. Kriza može početi naglo, okidač joj može biti neki teški životni događaj, kao što je smrt roditelja ili bliske osobe. No, kriza može doći i polako, "šuljajući se", bez nekog dramatičnog i neočekivanog razloga.

Istraživanja nam ne mogu biti puno od pomoći kada govorimo o krizi srednjih godina, zato jer ih jednostavno nema, ili su vrlo rijetka. Brojna istraživanja koja se bave razvojem djeteta dala su modernim roditeljima odgovore na tisuće pitanja i nedoumica. Utješila su izbezumljene roditelje dvogodišnjaka ili umorne roditelje bučnih devetogodišnjaka brojnim i iscrpnim savjetima. Adolescencija je također pažljivo sagledana, a roditelji tinejdžera imaju mogućnosti saznati puno o tome što se događa tijekom adolescencije i zašto. Pogledamo li stručnu literaturu, vidjet ćemo prilično iscrpno dokumentiran razvoj od začeća do 21. godine. I tu, odjednom, pažnja istraživača prestaje. Odrasla dob doima se kao vrijeme koje je nepromjenjivo i bez ikakvih naročitih pojava koje bi bile od interesa istraživačima. Oni se ponovo bave čovjekom tek u starosti, o čemu opet možemo pronaći dosta zanimljivog materijala.

U odrasloj dobi, osim liječnicima, koji se bave proučavanjem stupnjevitoga fizičkog propadanja, prepušteni smo sami sebi. To je vrijeme u kojem se očekuje da budemo stabilni, samostalni i odgovorni, i, za razliku od djece, adolescenata ili starih, više nemamo nikakvih razvojnih "opravdanja" ako nismo upravo takvi. Nikakva ozbiljna psihološka prilagođavanja nisu dokumentirana, bar ne na način kao što je to učinjeno s traganjem za identitetom kod adolescenata.

Ukratko rečeno, ako niste "posložili kockice", niste zadovoljni s ljubavnim životom, niste izgradili karijeru i podigli obitelj te se ne spremate mirno uploviti u teškoće starosti, s Vama nešto nije u redu. Je li to baš tako? Naravno da nije. Zapravo većina odraslih ljudi doživi neku veću fizičku, profesionalnu, partnersku ili psihološku promjenu tijekom srednjih godina. Ta promjena može biti u obliku nesretnog braka, preljuba ili razvoda, nezadovoljstva poslom, tjeskobe bez vidljivog uzroka, depresije, praznine i usamljenosti. Neke osobe dožive simptome promjena na vrlo intenzivan način, u punom smislu "krizu srednjih godina", dok mnogi izbjegnu ozbiljnu krizu, ali osjete promjene u stavovima, osjećajima i ponašanju.

Razmišljanja o vlastitom identitetu, cjelovitosti, duhovnosti, vlastitom sustavu vrijednosti i ciljevima često se u ovoj dobi javljaju i preispituju, mnoga od njih prvi put u životu.

Psihološko prilagođavanje tijekom srednje dobi nužno je za razvoj osobnosti, razvojno je određeno i prirodno baš kao i dvojbe oko identiteta jednog adolescenta. Unatoč strahu, patnji, nemiru i usamljenosti, tranzicija srednje dobi je neizbježan dio puta koji moramo proći u rastu i razvoju, a donosi nam veću povezanost sa samima sobom, veće razumijevanje sebe i dublje uživanje u životu nego ikada prije.

Otvorenost prema promjenama i razumijevanje tog procesa, kao i razgovor sa stručnjakom vrlo su djelotvorni i pomažu lakše prebroditi krizu, koliko god ona ozbiljna i teška bila. S druge strane, ako propustimo ovu psihološku transformaciju, možemo ostati zarobljeni u kroničnim problemima. Prioritet materijalnim vrijednostima, nasilje, nadmoć i arogancija najčešći su obrambeni mehanizmi koji se onda uključuju. Štetnost takvih obrambenih mehanizama, jednako kao i štetnost "bijega" u depresiju ili ovisnost, nije potrebno posebno naglašavati, iz jednostavnog razloga što svi poznajemo bar jednu osobu koja je u svom životu upravo u tom smjeru krenula. 

Tipovi svađalica

Duga svađa znak je da su obje strane u krivu. Voltaire

 1. Ubojica karaktera

Ako se svađate tako da odmah napuštate temu svađe i umjesto toga napadate osobu s kojom se svađate, to svakako nije dobro. Na primjer: "Ne slažem se s time što govoriš, ti si uvijek tako sebičan i bezobrazan. Zapravo si ti jedan sebičnjak."

2. Uragan

Ako kada se naljutite tako jako eksplodirate i toliko ste opaki da iza sebe ostavljate samo pustoš, to sigurno ubija odnos s drugom osobom.

3. Pretis lonac

Ako se počnete svađati pa onda tijekom svađe odustanete (Da, da, dobro, kako god ti hoćeš…), tada zapravo samo pospremite gorčinu i izvadite je u sljedećoj svađi, destruktivni ste i zacijelo Vam se događa da pretjerano reagirate jer u sebi imate nagomilane gorčine i bijesa. To izgleda kao da krenete ubijati komarca puškom. Takva reakcija je nesrazmjerna i neprimjerena, pogotovo iz perspektive druge osobe ("komarca"). Zapravo ste pretis lonac sa začepljenim ventilom jer ste se tijekom svađe radije ugrizli za jezik nego primjereno i odlučno zauzeli za sebe. Taj nagomilani bijes mora na kraju negdje izaći, a kada počne izlaziti tada zvučite kao netko tko je poludio zbog trivijalne i beznačajne stvari.

4. Izbacivač

Ako mislite da je dobro ravnati se prema onoj "Što na umu, to na drumu", odnosno da biste trebali moći u odnosu s bliskim ljudima izbaciti sve iz sebe, sve što vam leži na duši, svaki osjećaj i misao koji vam padnu na um, vjerojatno nećete postići baš dobre rezultate. Svi mi imamo iskustvo da smo uzrujani izgovorili nešto što se u nekom trenutku činilo kao prava ideja. Kasnije, kada smo se smirili, shvatimo da te misli nismo trebali izgovoriti iz nekoliko važnih razloga, od kojih je najmanje važan taj da tako uopće ne mislimo. Dobar je osjećaj izbaciti bijes iz sebe i osjećati se nadmoćno, ali od toga nema nikakve koristi, a može nanijeti odnosu štetu koja ponekad može biti trajna. Izbacivanje bijesa iz sebe ne mora biti samo verbalno. Zalupiti drugoj osobi vrata u lice, proliti joj piće u lice, poklopiti slušalicu ili demonstrativno izletjeti van iz prostorije, mogu biti jednako loše poruke.

5. Mrgud

Ako se nakon sukoba ne možete prestati mrgoditi na drugu osobu i početi obnavljati odnos, isto ne postupate dobro. Zapravo, kvalitetno se svađati znači dovesti u ravnotežu sebe i dopustiti drugoj osobi da učini to isto.