Priče koje pomažu odraslima

1. PRIČAJ MI PRIČU (Majda Rijavec, Dubravka Miljković)

Priče nas prate od najranijeg djetinjstva. Pričali su nam ih roditelji, djedovi ili bake pokušavajući nas razveseliti, umiriti, utješiti ili uspavati. Kad smo malo porasli kupovali su nam  slikovnice, bajke i zbirke dječjih priča…(…)

Priče obično govore o životnom iskustvu ili problemu neke druge osobe i načinu na koji ga je ona riješila. To su često problemi koje i mi sami imamo, mučimo se s njima i ne znamo ih riješiti. Dobra priča usmjerit će našu pažnju ne samo na taj problem i naše slabosti nego i na moguće načine rješenja…

autorice

Upravo zato što dobra priča usmjerava pažnju na moguća životna rješenja, ovaj poznati autorski dvojac objavio je ovdje dvjestotinjak raznih priča i izreka iz knjiga. Prethodno su ih koristile u drugim svojim psihološkim knjigama i odlučile ih objediniti na jednom mjestom kako bi podučile,  nasmijale, utješile, umirile svoje čitatelje. Ponudile su im priče za malo samopouzdanja i dašak smjelosti i priče kao upozorenje da ništa ne pada s neba te da nije sve onako kako izgleda. Tu su i one kojima upozoravaju na moć podsvijesti, na dobro oko nas, na to da je svako zlo za neko dobro. I na kraju, zapitavši se čemu služi mozak te što želimo zaključile svoje savjete s pričama o malim velikim životnim mudrostima.

Iz Sadržaja

U izboru iz sadržaja izdvojeni su međunaslovi i naslovi tek nekih od ukupno 212 priča i izreka iz knjiga.

Malo samopouzdanja i dašak smjelosti (Usudite se i vi, Pa nije to ništa, Tko si ti, Žena gleda u zrcalo i…, Providnost u tri čamca, Zrela dob, Antilope i lavovi…)

Ništa ne pada s neba (Ništa ne pada s neba, Ne pričaj – učini, Čemu služi fakultet, Ljubav i vrtlarstvo, Mačka, Možeš ako misliš da možeš, Dvije žabe…)

Nije sve onako kao što izgleda (Priča o sretnim ljudima, Čudovište u rijeci, Rogovi, Nije sve onako kako izgleda, Siromaštvo, Znam o čemu razmišljaš…)

Moć podsvijesti (Bogatstvo na tavanu, Kralj ptica, Zlato  i krokodil, Moć uma, Moći sna, Naučite sanjati, Vudu smrt, Kako izliječiti paralizu…)

Dobro oko nas (Došljak, Kirurg, Čovjek koji donosi sreću, Ne možete me prevariti, Zločesto dijete, Budi tu, Posebna prigoda,  Tumačenje snova, Dobre ili loše vijesti…)

Svako zlo za neko dobro (Napukla kanta, Žalim se, ali…, Opasnosti života, Pravila, Kog vraga je ta psihologija…)

A čemu nam služi mozak? (Čitanje /nije/ neophodno, Varka, Sjekira, K vragu ti i tvoji čekići, Stvarno se ne isplati, Možda ipak, Ne pretjeruj s tuđim iskustvima…

Što želite? (Košulja sretnog čovjeka, Neobična posuda, Razmisli o cilju, Naoštriti sjekiru!, Autobiografija, Želim prosvjetljenje, Ni svjetiljke nisu što su nekad bile…)

Male velike životne mudrosti (Narav ograde, Povratak kući, Zato!, Autobiografija u pet poglavlja, Što se može promijeniti, Vrijeme je za smrt, Udovoljena molba…)

Isječak

"TKO SI TI?

Ništa nam nije istodobno ni bliže ni dalje nego istina o nama samima.

Neka se žena borila sa smrću. Iznenada je imala osjećaj da je uzeta na nebo i da se nalazi pred sudačkim stolcem.

Tko si ti? – upita je glas.
Ja sam gradonačelnikova žena, odgovori ona.

Nisam te pitao čija si žena, nego tko si ti.
Ja sam majka četvero djece.

Nisam te pitao čija si majka nego tko si ti.
Ja sam učiteljica.

Nisam te pitao što si po zanimanju, nego tko si ti.
Ja sam kršćanka.

Nisam te pitao koje si vjere nego tko si ti.
Ja sam ona koja je svaki dan išla u crkvu i uvijek pomagala siromašnima.

Nisam te pitao što si činila, nego tko si ti.

Tako je to išlo dalje. Što god odgovorila, činilo se da nije dala zadovoljavajući odgovor. Vraćena je na zemlju. Kad se oporavila od bolesti, odluči pronaći tko je zapravo ona.

A kad ste se vi zadnji put upitali Tko sam ja? Ne čija sam žena, čija sam majka, što sam po zanimanju i koje sam vjere. Nego – Tko sam doista ja? Nemojte čekati sudački stolac da biste pokušali odgovoriti na to pitanje.

NISAM IMAO IZBORA

Osuđeni smo na slobodu (J. P. Sartre).

Na suđenju je Johann Extreme spremno priznao da je u koncentracijskom logoru nožem ubio jednog zatvorenika.

• Nisam imao drugog izbora – branio se. – Čuvar mi je uperio pištolj u glavu i zaprijetio da će me ubiti ako to ne učinim.
• Ali to nije istina – odgovorio je tužitelj. – Imali ste izbora. Mogli ste umrijeti.

Sad ćemo vas razočarati, ali vrlo, vrlo su rijetke situacije kada doista nemamo izbora. Izbor postoji, ali ne sviđaju nam se njegove posljedice. Puno je komotnije nemati izbora."

2. PRIČAJ MI PRIČU - 2 (Dubravka Miljković, Majda Rijavec)

. Budi ono što možeš biti

Umjesto u svijetu psihologije češće prisutnog savjeta Budi ono što jesi, autorice predlažu - budi ono što možeš biti. Cilj je, kažu, preinaka prema unutarnjim standardima. Kao pomoć tome, u drugoj knjizi Terapijskih priča za odrasle ponudile su preko 150 kratkih priča/savjeta, s vlastitim komentarima. Priče su razvrstane prema šest grupa temeljnih vrlina koje se cijene i koje su bile cijenjene u svim vremenskim razdobljima i svim kulturama – kako je svojevrsnim priručnikom za mentalno zdravlje utvrdio tim stručnjaka pod vodstvom Martina Seligmana i Christophera Petersona. Naime, imaju moralnu vrijednost, tj. ljudi ih cijene same po sebi, a ne zbog mogućih posljedica koje proizvode, no nesumnjivo pridonose osjećaju sreće i zadovoljstva. To su mudrost, hrabrost, humanost, pravednost, umjerenost i transcedentnost.

Uživajte u pričama, razmišljajte o njima, pričajte s njima i o njima nastojeći biti ono što možete biti – savjetuju autorice.

IZ SADRŽAJA

MUDROST I ZNANJE

Djeca o znanju

Genij

Savjeti staroga seljaka

Što manje znaš duže živiš?

Kako sam to učinio?!

Kamo vodi cesta

Gdje je nestao zdrav razum?

ODVAŽNOST

Vrijedi samo za majmune ili…

Jesam li u paklu ili u raju?

Nevjerojatna osobna povijest

Magarac u bunaru

Oni nisu odustali

Dražen Petrović, Kinezi i još dva sata

Otvorena i zatvorena vrata

HUMANOST

Jesmo li svi pripadnici iste vrste?

Razlog za sreću

Pazi koga hraniš!

Samo mahni repom

Oduzimanje i dijeljenje

Volontiranje

Nije svejedno kakav film gledaš

PRAVEDNOST

A kad se s poštenjem pretjera…

Test odgovornosti

Mjera poštenja

Poljubac

Nema prinčeva, nažalost,a ni konja

Čiji život biste odabrali?

UMJERENOST

Jednostavno rješenje problema

Mrtvac na zadnjem sjedištu

Napokon efikasna dijeta

Hercule Poirot – najskromniji čovjek na svijetu

Dnevnik skromne vozačice

TRANSCEDENTNOST

Problem s maslačcima

Plaćeno čašom mlijeka

Budi zahvalan

Zar stvarno?

Rad kao zabava

Zatvorenik i mrav

Zdjela svjetlosti

ISJEČAK

„Ako ste zec, nemojte sebe tjerati na plivanje (ili nedaj Bože na letenje). Radije se potrudite da što bolje trčite. To će vam donijeti i više uspjeha i više zadovoljstva.

(…)

Čovjek koji se jako ponosio svojim vrtom otkrio je u njemu jako pun maslačaka. Pokušao je sve čega se mogao sjetiti da ih se riješi. No, nije mu uspjelo.

Na kraju je odlučio pisati Ministarstvu poljoprivrede. Opisao im je sve svoje pokušaje i završio pismo riječima: Što sad da radim?

Nakon nekog vremena stigao je odgovor: Predlažemo vam da ih naučite voljeti.

(…)

Prije nego danas kažeš nekome grubu riječ – sjeti se nekoga tko ne može govoriti.

Prije nego se požališ kako je hrana neukusna – sjeti se nekoga tko gladuje jer nema što jesti.

Prije nego se požališ na muža ili ženu sjeti se nekoga tko moli Boga da mu podari suputnika.

Prije nego se požališ na svoj život – sjeti se nekoga tko je umro prerano.

Prije nego se požališ na svoju djecu – sjeti se nekoga tko žudi za djetetom, ali ga ne može imati.

Prije nego se posvađaš jer stan nije pospremljen ili očišćen – sjeti se nekoga tko živi na ulici

(…)

Jugoslavenski i slovenski gimnastičar Miroslav Cerar postao je slavan po svojim uspjesima na konju s hvataljkama. Na europskim prvenstvima osvojio je 21 medalju (od toga 10 zlatnih), 11 olimpijskih medalja te još šest na svjetskim prvenstvima. Više nego zavidna karijera, sigurno ćete se složiti. No, rijetki znaju da je Miroslav Cerar kao dijete obolio od dječje paralize i da je fizički bio vrlo slab. Liječnik je njegovim roditeljima preporučio da Miroslav radi određene gimnastičke vježbe kako bi pojačao i popravio svoje zdravstveno stanje. Ostatak je, kao što se to obično kaže, povijest.

3. ISPRIČAT ĆU TI PRIČU (Jorge Bucay)

Da je pripovijedanje lijek za dušu u ovoj knjizi – s pedesetak terapijskih priča za odrasle - potvrđuje slavni argentinski terapeut i još slavniji pisac Jorge Bucay.

Mladiću Demianu koji traži odgovore na životna pitanja psihoterapeut Jorge odgovara pričama – grčkim mitovima, japanskim parabolama i učenjima zen-budista te pričama europskih naroda, a i onima koje je sam izmislio. Iako one samo potvrđuju mjeru složenosti života, sve poruke iz njih prepune su nade i optimizma. Riječ je o jednoj od onih knjiga koja bi čovjeku uvijek trebala biti nadohvat ruke kako bi u njoj po potrebi mogao pronaći utjehu - zrnce mudrosti koje će mu pomoći da se lakše nosi sa životnim kušnjama i poteškoćama.

IZ SADRŽAJA

Okovani slon

Sisa ili mlijeko

Bipolarni kralj

Žabe u vrhnju

Čovjek koji je mislio da je mrtav

Portir u bordelu

Tesarska radionica „Sedam“

Kakva je ovo terapija?

Zakopano blago

Za vrč vina

Gluha supruga

Ne miješati

Tko si ti?

Raskrižje na rijeci

Dućan istine

Pitanja

Odbacivanje samoga sebe

ISJEČAK

"OKOVANI SLON

Cirkuski slon ne bježi zato što je vezan za sličan kolac još otkad je bio veoma malen.

(…) Zatvorio sam oči i zamislio bespomoćna tek rođena slona vezana za kolac. Siguran sam da je u tom trenutku slonić gurao, vukao i znojio se pokušavajući se osloboditi. I unatoč svojim naporima nije uspio jer je onaj kolac bio prečvrst za njega.

Zamislio sam kako je iscrpljen zaspao i kako je sljedećeg dana opet pokušao, i sljedećega, i sljedećega…Sve dok jednoga dana, jednoga za njegov život užasna dana, životinja nije prihvatila svoju nemoć i prepustila se sudbini.

Taj golemi i moćni slon kojega vidimo u cirkusu ne bježi jer, jadnik, misli da ne može.

Urezala mu se u sjećanje ona nemoć koju je osjetio ubrzo nakon rođenja.

Najgore je što nikad više nije ozbiljno preispitao to sjećanje.

Nikad, nikad više nije pokušao iskusiti svoju snagu…

ŽABE U VRHNJU

(…) Druga žaba, ona upornija i možda tvrdoglavija, rekla je samoj sebi: 'Ne postoji način! Ništa se ne može učiniti da isplivam iz ovoga. Ipak, makar se smrt približila, radije ću se boriti do posljednjeg daha. Ne želim umrijeti ni sekundu prije no što kucne moj čas.'

Nastavila je lupati nogama i praćakati se satima stalno na istom mjestu.

Iznenada, od tolika batrganja i lupanja batacima, udaranja i batrganja, vrhnje se pretvorilo u maslac.

Iznenađena, žaba skoči i kližući dođe do ruba posude. Odande se mogla vratiti kući sretno krekećući.

TKO SAM?

Njegovo postojanje ne ovisi o drugima.

Otkrio je da je morao ostati sam kako bi se mogao suočiti sa samim sobom…

Mirno je zaspao dubokim snom i sanjao prelijepe snove.

Probudio se u deset ujutro otkrivši da jedna sunčana zraka u to doba ulazi kroz prozor i predivno obasjava njegovu sobu. (…)

A navečer u baru činilo se kao da se nitko ne sjeća one čudne noći ludila. Barem se nitko nije udostojio uputiti nikakav komentar.

Sve se vratilo u normalu…osim njega.

Srećom,

njega koji nikad više neće morati nikoga moliti da ga pogleda kako bi znao da je živ,

njega,

koji nikad više neće morati moliti okolinu da ga definira,

njega,

koji nikad više neće osjetiti strah od odbacivanja.

Sve je bilo isto,

osim što taj čovjek

više nikad neće zaboraviti tko je.

PITANJA

„Kako se živi kad si drukčiji?

Kakav smisao ima živjeti na mukama?

Za što se može iskoristiti potpuna svijest o samoći i egzistencijalni sporazum sa samim sobom?

Koja je prednost, na primjer, koja je prednost u tome da se navikneš ni od koga ništa očekivati?

Ako je opipljiv svijet smeće, ako su stvarni ljudi sranje, ako su prave situacije iz naših života užas, znači li onda ozdraviti premazati se izmetom i plivati među otpadom čovječanstva?

Nisu li u pravu religije koje nude utjehu u zagrobnom svijetu za ono što se ne može dobiti ovdje?

Nije li mnogo lakše biti dobar nego biti ono što jesam?

Koju obvezu ima druga osoba da me shvati?

Koju obvezu ima da me prihvati?

Koju obvezu ima da me sasluša?

Koju obvezu ima da mi odobrava?

Koju obvezu ima da mi ne laže?

Koju obvezu ima da vodi računa o meni?

Koju obvezu ima da me voli kako bih ja to želio?

Koju obvezu ima drugi da shvati da ja postojim?

I ako nitko ne dozna da ja postojim, zašto postojim?

I ako je put od rođenja do lijesa samotan zašto se zavaravamo da možemo naći društvo?“

4. ZAŠTO TAKO? (Višnja Biti) 2003.

Iz gotovo tisuću autentičnih, nerijetko izuzetno dirljivih životnih priča mladih ljudi koje su se do 2003., kada je izdana ova knjiga, čule u njezinoj popularnoj, višestruko nagrađenoj radijskoj emisiji Zašto tako, novinarka Višnja Biti za ovu knjiga odabrala je trideset tri.

„Samo je trebalo prići. Ne kao prijatelj, ne kao nastavnik, ne kao mama, ne kao psiholog, ne kao svećenik, već kao novinar, kao netko sasvim neutralan, sa strane, a živo zainteresiran upravo za tebe i tvoje probleme. Upravo si ti sa svojih trinaest ili sedamnaest godina iznimno važan i ti me zanimaš. To su neponovljivi susreti. Posebna je ta komunikacija, otvorena, izravna, jedinstvena…“

autorica

IZ SADRŽAJA

„Ja u zrcalu

(Jasna, Brankica, Martina, Slobodan,Kornelija…)

Baš me briga

(Mirela, Ana, Janko, Karmen, Zdenka, Irena…)

Pusti me na miru

(Petra, Darko, Maja, Tomo, Ante…)

ISJEČAK

JA U ZRCALU

„Brankica: Ja se ne sjećam svojeg doma ni svoje majke, a hvala Bogu, ni oca. On je, kažu, neprekidno pio i sve nas tukao…

Kad razgovaram s odraslima mnogi mi kažu kako bi voljeli imati kćer kao što sam ja. Ne shvaćaju da to nije moguće. Njihova su djeca odrasla u obitelji iako to samo po sebi ne mora biti idilično. I u obitelji, naravno, nastaju problemi s roditeljima, sa školom, društvom, a ponekad i sa zakonom. Ali ta su djeca imala roditelje. Osjetili su roditeljsku ljubav i pažnju,brigu. Ja se ne sjećam svojeg doma ni svoje majke, a hvala Bogu, ni oca. On je, kažu, neprekidno pio i sve nas tukao, kao da je to normalno, za 'dobar dan' (…) Ja sam bila najmlađa od djece i sjećam se samo svojeg dolaska u Dom u Laduču. Govorili su da sam siroče jer mi se mama ubila…

(...)

Nela: Ali mama nas je sve pripremala za vrijeme kad nje više ne bude među nama…

Odavno sam prestala plakati. Čak se više i ne sjećam jesam li uopće zaplakala. (…) No, premda su sve znali, moje je šestero mlađe braće ipak trebalo utješiti kad je mama umrla. Naravno, ja im ne mogu zamijeniti mamu, oni to i ne očekuju od mene, ali očekuju da im budem najstarija sestra, da rješavam njihove sitne svađe, pričam priče, pomažem oko zadaće i krpam čarape. Kao i u svakoj obitelji. Ali mama nas je sve pripremala za vrijeme kad nje više ne bude među nama…(…) Svakome od nas darovala je drugi dio sebe pa je svatko od nas nosi dalje u sebi na svoj način. Tako ona u nama i dalje živi.

(…)

Kornelija: Najviše mrzim kad me pitaju kako zamišljam boje

Najviše mrzim kad me pitaju kako zamišljam boje. Svijet onih koji vide ima svoje nepopravljive zablude! Zašto bi boja bila tako važna? Zar na svijetu nema važnijih stvari? Mirisi, dodiri, zvukovi, osjećaji…(…) Mačka je vrlo važna u našoj kući. Tko zna znade li ona uopće da sam ja slijepa? Negdje sam pročitala da su i mačke zapravo slijepe, odnosno da vide drugačije nego ljudi. Možda se zato nas dvije tako dobro razumijemo. Bez nje i bez glazbe nikako ne bih mogla živjeti.

(...)

Slobodan: Gospođo, imate dvije kune?

Gospođo, imate dvije kune? Treba mi za kruh. Gospođo, molim vas dvije kune. Samo dvije, ako imate. I tako tisuću puta u danu. I nije mi dosadilo. (…) Ne sjećam se točno kako sam i kada s tim počeo. Najednom, nakon što su nas bombardirali, sve se raspalo. Baku su odveli neki ljudi i nikada više nisam čuo za nju. Rekli su mi da se poslije rata vratila u Karlovac i bila neko vrijeme u Crvenom križu. O roditeljima ionako ništa ne znam već godinama. Za njih me nije briga, ali baku sam volio.  (…) Preslab sam, ne mogu puno raditi i onda je to nikakva zarada. Ja bih nešto fino, u kancelariji, da budem kao gospodin, ali tko će mi to dati. Zato bih trebao imati i neku školu, a ne ovu moju specijalnu. Kad netko vidi moje papire odmah pomisli da sam lud…

(...)

SILVIJA: Cilj mi je doći do toga da hodam na štakama

Cilj mi je doći do toga da hodam na štakama. Mislim da sam u tome realna. Nemam ništa od toga da zamišljam kako ću jednoga dana trčati kad je to nemoguće (…) Oboljela sam od multiple skleroze. Bolest je kronična i za nju još nema pravog lijeka. (…) Kako sam se samo promijenila! Više se točno i ne sjećam kakva sam bila prije no što sam se razboljela. Vjerojatno razmažena i površna kao i većina mojih vršnjaka. Bezbrižna, bez straha što će sa mnom biti sutra. Tako je to kad si zdrav, misliš da je to normalno. Pa i normalno je da tako misliš…

BAŠ ME BRIGA

Mirela: Nisam nikad pomislila da bi se to moglo meni dogoditi…

O anoreksiji nisam baš previše znala, tek da je to mršavljenje protiv volje koje se događa u bogatim zemljama gdje svi drže pretjerane dijete pa se više ne mogu zaustaviti nego moraju na liječenje. (…) Svi kažu da moram biti strpljiva. U bolnici sam već osamdeset dana. (…) Sada imam pedeset a bila sam na 43…

(...)

ANA: Nisam ja jedina na svijetu koja ima dvije mame

Moja životna priča počinje ovako: mama nas je napustila kad sam imala dvije godine i, naravno, uopće je se ne sjećam. Tata se, kažu, brzo snašao i oženio Sanjom. Vrijeme je pokazalo – na svu sreću. (…) Jer kad se sve zbroji i oduzme, Sanja je moja prava mama, mama kakvu svako dijete može samo poželjeti. Mogu joj povjeriti sve tajne, pa čak i ovu, i za nju i za mene najbolniju: želim pronaći svoju biološku mamu…

PUSTI ME NA MIRU

Petra: Sama nikad ne bih otišla, a kad nismo bili nafiksani ne bi na dragi Bog nagovorio da iz čista mira odemo na liječenje…

Darko: Ni sanjao nisam da ću završiti u odgojnom domu…

Maja: Ni sama ne znam kako se dogodilo da sam završila na heroinu, ali izgledalo je kao posve prirodan i neizbježan put…

Tomo: Ne volim se sjećati kakav sam bio prije, ali ako baš moram…

(…)

ANTE: Strašno sam falija…

Da van pravo rečen, i ne sićam se točno kako sam u sve to upa. Ka da imam neke rupe u glavi. Polako su ih popunjavali, što sestra Bernardica, što psihologinja, pa mama i tata i nešto sitno prijatelji. Ali, rupe su jače, baren zasad. A falija san, priznajem. Strašno sam falija! (…) Kako ću reći mom još nerođenom ditetu šta san činija? I kako da ono samo u to ne upadne? Ubija bi se da mi se to dogodi, majke mi! I sebe i njega. Ne shvaćan kako je to mati preživila. I još ostala normalna ženska. Svi su je u Zajednici voljeli i govorili kako je hrabra…“

Komunikacijska samoobrana

1. NA KRIVOGA STE SE NAMJERILI (Dmitrij Kovpak, Andrej Kamenukin)

Vještine komunikacijske samoobrane u životu i poslu

Iskoristite konkretne i praktične savjete ovih autora kako biste se u životu manje živcirali, izbjegli nepotreban stres te sačuvali psihičko i fizičko zdravlje. U ovom nevelikom a sadržajnom priručniku upoznat ćete se s učinkovitim tehnikama izbjegavanja tuđih pokušaja manipulacije vašim životom, saznat ćete kako izaći na kraj sa suptilnim psihičkim nasiljem te kako se nositi s napornim  ljudima. Manipulacije nismo uvijek svjesni, dapače, najčešće ne znamo da smo postali žrtve manipulacije koja nas tjera da se ponašamo u skladu s ciljevima druge osobe koja, skrivajući svoje istinske namjere, uz pomoć zavaravajućih manevara i vještih trikova, postiže da mijenjamo svoje prvobitne nakane te tuđe ciljeve i ideje prihvaćamo kao vlastite. (…)

Nema osobe koja s nikad nije srela s takvom vrstom tuđeg utjecaja. Manipulator može biti svatko – poslovni partner, šef, član obitelji, političar. I mi sami možemo, dakako, biti manipulatori.

Autori priručnika su dr. sc. Dmitrij Kovpak, dr. med.psihijatar-psihoterapeut, stručnjak za kognitivno-bihevioralnu terapiju  te Andrej Kamenukin, psihijatar- psihoterapeut, stručnjak za stres-menadžment i antistres terapiju, koji žive i rade u Ruskoj Federaciji.

Iz Sadržaja

Riječ liječi, riječ ranjava

Igra za odrasle: manipulacija i kako joj doskočiti

Manipulacije i manipulatori

Kako pomažemo manipulatorima?

Zašto smo uopće ranjivi?

Kako postati „neranjiv“?

Tajna smirenosti

Vještine učinkovite komunikacije

Učinkoviti modeli ponašanja u situacijama pritiska

Tehnike suprotstavljanja napadu i pritisku

Igrajte na svom terenu

Aktivno slušanje

Tehnika postavljanja pravih pitanja

Osnovne pogreške u postavljanju pitanja

Umijeće kompromisa

Osnovne tehnike interakcije s kompliciranim ljudima

Uvjerenja i kvaliteta života

Savjeti: rado ih primati, škrto ih dijeliti

Isječak

„Osim toga, opravdavanjem postajete žrtva manipulacije: idete na ruku manipulatoru. Reagiranje na kritiku: pod pritiskom nikada nemojte automatski reagirati na izjave problematične osobe, bolje je da napravite pauzu. Pustite je da se ispuše. Tako će izgubiti energiju, ispuhati se poput balona i tako oslabiti. Tada okrenite situaciju u svoju korist. Snaga psihoemocionalnog napora koji ulažete u opravdavanje ili reagiranje na kritiku slična je nasumičnom bombardiranju. Pod pritiskom morate udarati ciljano: pomoću tehnika koje predlažemo (…)

Neprestano se podsjećajte: to su samo zvukovi, ništa više od toga. Riječ je samo zvuk. Kako bi vas zvuk mogao ozlijediti? Zvuk ljudskog glasa nije zvuk nadzvučnog aviona ili atomske bombe. Mark Twain jednom je rekao: ’Buka ne znači ništa. Nakon što snese jaje kokoš buči kao da je iz sebe izbacila manji planet.’ Riječi nam mogu naštetiti samo ako im pristanemo pridodati određeni smisao. Ili ako iskrivimo pravi smisao, preuveličavši ga do neviđenih razmjera.“

2. NENASILNA KOMUNIKACIJA (MARSHALL B. ROSENBERG)

. Jezik života

Izdavač – Centar za mir, nenasilje i ljudska prava

. Ono što želim u životu je suosjećanje, strujanje između mene i drugih utemeljeno na uzajamnom davanju od srca

Marshall Rosenberg

Naučili smo govoriti, ali ne i komunicirati. Posljedica – nepotrebna osobna i društvena patnja. Ova knjiga će vas poučiti djelotvornom jeziku kojim možete reći sve što vam leži na srcu i u mislima, a i pomoći onima koji u svojim odnosima pokušavaju prekinuti neproduktivne cikluse svađe. Osnovna je to literatura za svakoga tko želi unaprijediti svoje komunikacijske vještine. Primjena koncepata iz knjige vodi prema razumijevanju i funkcioniranju s drugima na način koji uključuje više ljubavi, suosjećanja i nenasilja te potiče suosjećanje.

Autor knjige je doktor kliničke psihologije, autor metode NK (Nenasilne komunikacije) te osnivač i direktor Obrazovnog odjela međunarodne neprofitne mirovne organizacije - Centra za nenasilnu komunikaciju.

IZ SADRŽAJA

DAVANJE OD SRCA

Proces NK

Primjena NK u vlastitom životu i svijetu

KOMUNIKACIJA KOJA BLOKIRA SUOSJEĆANJE

MORALISTIČKE PROSUDBE

Uspoređivanje

Poricanje odgovornosti

Ostali oblici komunikacije koja otuđuje od života

OPAŽANJE BEZ (PR)OCJENJIVANJA

Razlikovanje opažanja od (pr)ocjenjivanja

NK na djelu: Najarogantniji govornik kojeg smo ikad imali

PREPOZNAVANJE I IZRAŽAVANJE OSJEĆAJA

Visoka cijena neizraženih osjećaja

Osjećaji nasuprot ne-osjećaja

PREUZIMANJE ODGOVORNOSTI ZA VLASTITE OSJEĆAJE

Primanje negativne poruke: Četiri mogućnosti

Potrebe u korijenu osjećaja

Od emotivnog ropstva do emotivnog oslobođenja

ZATRAŽITI ONO ŠTO BI OBOGATILO ŽIVOT

Korištenje pozitivnih formulacija

Molba nasuprot zahtjeva

PRIMANJE S EMPATIJOM

Prisutnost: Nemoj samo činiti nešto! Stoj tu!

Slušanje osjećaja i potreba

Kada bol blokira našu sposobnost empatije

MOĆ EMPATIJE

SUOSJEĆAJNO POVEZIVANJE SA SAMIM SOBOM

Prisjećanje na posebnost našeg bića

Promijeniti „moram“ u „odabirem“

POTPUNO IZRAŽAVANJE LJUTNJE

PRIMJENA SILE RADI ZAŠTITE

OSLOBAĐANJE SEBE I SAVJETOVANJE DRUGIH

ISTRAŽIVANJE ZAHVALNOSTI U NENASILNOJ KOMUNIKACIJI

ISJEČAK

„NK nam pomaže povezati se s drugima i samima sobom na način koji dozvoljava našem prirodnom suosjećanju da procvjeta. Pomaže nam preoblikovati način na koji se izražavamo i slušamo druge time što usmjerava našu svijest na četiri područja: što opažamo, osjećamo i trebamo te što tražimo kako bismo obogatili vlastite živote. NK njeguje duboko slušanje, poštovanje i empatiju te potiče uzajamnu želju za davanjem od srca. Neki ljudi koriste NK za uspostavljanje suosjećajnog odnosa sa samim sobom, neki za produbljivanje intimnih odnosa, a neki za izgradnju djelotvornih odnosa na poslu i u političkoj areni. Diljem svijeta NK se koristi za posredovanje u sporovima i sukobima na svim razinama.

(…)

Prva komponenta nenasilne komunikacije je opažati bez (pr)ocjenjivanja; druga komponenta je izražavanje onog što osjećamo. Psihoanalitičar Rollo May tvrdi da 'zrela osoba postaje sposobna razlikovati osjećaje u toliko nijansi, snažnih i strastvenih, ili nježnih i krhkih doživljaja, koliko ih ima u različitim glazbenim odlomcima jedne simfonije'. Za mnoge od nas, međutim, naši osjećaji su, kako bi ih May opisao, 'ograničeni poput nota zova lovačkog roga'.

(…)

Prošao sam dvadeset i jednu godinu školovanja u američkim školama i ne mogu se sjetiti da me itko tijekom cijelog tog vremena pitao kako s osjećam. Osjećaji jednostavno nisu smatrani važnima. Tada se cijenio 'ispravan način razmišljanja' – kako su ga definirale osobe na položajima i od autoriteta. Trenirani smo da budemo 'upravljani izvana', a ne povezani sa samima sobom. Učili smo biti 'u glavi' pitajući se 'Što drugi misle da bih ja trebao reći ili činiti?'“

Kako razgovarati kada razgovarate sa sobom?

Svi mi razgovaramo sami sa sobom. Netko je više, a netko manje toga svjestan, ali svi to činimo. No hoće li od toga biti koristi ili štete ovisi o načinu na koji to činimo. Znanstveno je, naime, potvrđeno da nas prave riječi - korištenje vlastitog imena umjesto zamjenice ja u razgovoru sa samim sobom - mogu osloboditi strahova i omogućiti nam da dijeleći savjete sebi budemo mudri kao što smo kada ih, naprimjer, dijelimo drugima.

Obratite li se sebi u prvom licu velika je vjerojatnost da ćete se u stresnim okolnostima zbuniti. Oslovite li se imenom - vaši izgledi za uspjeh će se uvećati. Zašto? Zato što takav pristup– primijenjen na specifičan način u specifičnim okolnostima - omogućuje mozgu da funkcionira najbolje što može. Za takvo što postoje i neuroznanstvene potvrde u vidu snimaka mozga.

Mijenjajući način obraćanja sebi – u prvom ili u trećem licu mijenjamo položaj dva moždana „prekidača“ - u cerebralnom korteksu, središtu razmišljanja, te u amigdali, sjedištu emocija. Ovisno o tome u koji smo ga položaj stavili (uz pomoć vlastitog načina govora) približavamo se ili udaljavamo od osjećaja sebe i ojačavamo ili smanjujemo emocionalni intenzitet komentara na vlastiti račun.

Znanost se temom razgovora sa samim sobom tek počela baviti. Osim vlastitog imena, zacijelo postoje i druge specifične riječi koje nam mogu pomoći da stignemo više, brže, dalje. To tek treba istražiti. No, psihološka udaljenost obraćanja sebi – kao drugoj osobi – omogućuje povećanu samokontrolu i dopušta nam da mislimo jasnije.
Naš unutarnji glas oblikuje se u ranom djetinjstvu i kroz cijeli nam je život naš vjerni pratilac i pokretač. Oblikuju ga najprije drugi. Negativno utemeljen odnosno negativno usmjeravan od strane roditelja može postati izvorom mnogih problema.
Ti to možeš, pokušaj ponovno, reći će sebi dijete koje su roditelji naučili pozitivnoj komunikaciji. Suprotno tome, nagao, ljutit ili nestrpljiv roditelj može dijete izložiti trajnom obrascu gubitničkog razgovora sa samim sobom. Takva djeca naljutit će se na sebe čim ih nešto zbuni ili čim pogriješe. Nerijetko uz zaključak tipa „Idiote, ništa nisi u stanju učiniti kako treba“.

Srećom, ono što smo krivo naučili u djetinjstvu možemo „odučiti“ i naučiti bolje. Upornom vježbom ovakvog načina komunikacije sa samima sobom, koji nam predlažu znanstvenici, možemo postići dobre rezultate u poboljšanju kvalitete našeg života.
    
 

Razvod roditelja

Na razvod roditelja djeca najčešće reagiraju  stresom, tugom i zbunjenošću. Uz to se kod njih, bez obzira na dob, na pomisao o razdvojenom životu roditelja javljaju nesigurnost, ljutnja i pitanje – jesu li oni nešto krivi? Kao roditelj, možete učiniti mnogo toga što će umanjiti negativne učinke razvoda. Osnovni princip kojim se trebate voditi jest taj da morate pomoći sebi da biste mogli pomoći svojoj djeci.
Razdvojeni život, promjene životnih okolnosti zahtijevaju zahtjevnu prilagodbu i kod vas i kod vaše djece. Budite jako strpljivi, spremni na tješenje i na slušanje djece. To će znatno umanjiti napetost tijekom razdoblja u kojem djeca uče kako se nositi s novim okolnostima života. Osiguravajući djeci i u tim okolnostima rutinu vi im dajete na znanje da se uvijek mogu pouzdati u vašu stabilnost, organiziranost i brigu. Ako još pritom možete održati korektne odnose s bivšim supružnikom tada ćete pomoći djeci da izbjegnu veliki dio stresa koji izaziva konflikt među roditeljima. Dječju patnju smanjit ćete ako vam stalno dobrobit djece bude osnovni prioritet.

Što i kako reći djeci?
Za razgovor se pripremite. Unaprijed sebi odgovorite na ključna pitanja. Budite iskreni jer djeca imaju pravo znati istinu, ali nikako ih nemojte zbunjivati detaljnim objašnjenjima tko je tu što napravio i tko je više, a tko manje, kriv. Najbolje je reći da se više ne slažete, da ste učinili sve što ste znali da bi to prevladali, ali da niste, na žalost, u tome uspjeli. I svakako ponavljajte da ih volite. Za njih je to moćna i najljekovitija poruka. Recite im da ćete se oboje i dalje brinuti o njima, da ćete im spremati doručak, doći na njihov nastup, pomagati im u učenju… Ukažite im na promjene koje slijede, ali i na ono što se neće promijeniti.

Izbjegnite optuživanje partnera. To je težak zadatak kod složenih bračnih sukoba, npr. kod nevjere, ali isplati se potruditi oko toga. Ponudite djeci zajedničko objašnjenje odluke o razvodu, i ako je ikako moguće unaprijed se složite oko njega i ustrajte u tome. Razgovarajte s djecom prije no što se dogode ikakve promjene u načinu njihova života - ako je moguće u prisutnosti partnera. Objašnjavajući razloge razvoda, iskažite poštovanje prema partneru/partnerici.

Koliko informacija?
Osobito na početku procesa razvoda morat ćete dobro razmisliti koliko toga reći djeci. To ovisi i o dobi djeteta. Mlađoj djeci potrebno je manje jednostavnijih informacija, a starijima više.  Upoznajte ih s promjenama u stanovanju, pohađanju škole, u aktivnostima, ali nemojte ih preopteretiti podacima.

Slušajte djecu i tješite ih
Najveću podršku pružit ćete svojoj djeci ako im pomognete da izraze što osjećaju, ako njihove osjećaje saslušate mirno i bez zauzimanja obrambenog stava te ako ih uspijete uvjeriti da oni nisu krivi za vaš razvod. A da biste ih uvjerili kako oni nisu krivi za razvod:  ponavljate razloge razvoda, strpljivo ih ponavljajte i tješite djecu.

Djeci ćete pomoći da izraze vlastite osjećaje na sljedeći način:
-    Pažljivo ih slušajte
-    Pomognite im pronaći prave riječi za ono što osjećaju
-    Potaknite ih da budu iskreni tako što ih nećete osuđivati bez obzira na to što              osjećaju
-    Pokažite im da ste ih razumjeli

Uspijete li ih uvjeriti – svojim riječima i postupcima - da se u vašoj ljubavi prema njima ništa nije promijenilo ostvarili ste svoj cilj. Slobodno napomenite kako neće sve uvijek biti lako, ali da je sve rješivo. Ako na neka njihova pitanja nemate odgovore, slobodno recite da tog trenutka niste sigurni kako će se nešto odvijati, ali da ćete svakako pronaći rješenje i odgovor. Imajte na umu da planiranje i organiziranje života umnogome pridonosi osjećaju sigurnosti. Uvijek kada znaju što mogu očekivati djeca se osjećaju sigurnije. Održavanje rutine života podrazumijeva i poštivanje pravila, nagrađivanje i disciplinu.

Pobrinite se za sebe
Jako je važno da se pobrinete i za sebe, da misleći o dobrobiti djece postupite u skladu s uputama za slučaj hitnosti u zrakoplovu – najprije sebi morate staviti masku za dovod kisika, a tek onda djetetu. Vi morate biti smireni i opušteni da biste mogli pomoći svojoj djeci. Ako ste vi smireni i emocionalno prisutni i vaša djeca će biti opuštena.

Briga o sebi podrazumijeva da ćete:
- redovito vježbati i zdravo se hraniti
- družiti se s ljudima
- zapisivati vlastite misli, osjećaje i raspoloženja s ciljem umanjivanja napetosti,            tuge i ljutnje
- smijati se, smijeh je divan i jednostavan lijek (svakako se smijte sa svojom djecom)
- potražiti podršku prijatelja i obitelji
- ako osjećate da ne možete sami, potražiti pomoć stručnjaka

S bivšim partnerom/partnericom - korektno
 -ne svađajte se pred djecom
- ne analizirajte pred djecom ponašanje drugog roditelja
- budite korektni u komunikaciji s drugim roditeljem
- neka vam prioritet bude uspostava mirnog odnosa s bivšim                                               partnerom/partnericom

Pomoć stručnjaka za djecu
Neka djeca podnesu razvod s relativno malo poteškoća (ljutnja, tjeskoba, blaga potištenost), a druga s tolikim poteškoćama da je nužna pomoć stručnjaka, dječjeg psihologa ili psihijatra.
Potražite je svakako ako kod djece uočite: nesanicu, lošu koncentraciju, probleme u školi; korištenje droga ili alkohola; samoozljeđivanje ili probleme s hranjenjem; česte napadaje ljutnje i agresije; povlačenje od obitelji.

Tipovi komunikacije

Komunikacija ispunjava osnovnu ljudsku potrebu: potrebu da budemo u kontaktu s drugim ljudima. U zatvorima, samice se koriste kao kazna jer sprječavaju ispunjavanje osnovnih ljudskih potreba.

Sve što činimo u životu zahtijeva komunikaciju. I osobni i profesionalni uspjeh često ovise o tome koliko dobro razumijemo druge i koliko dobro drugi mogu razumjeti ono što im želimo prenijeti komunikacijom.

S obzirom na to koliko je komunikacija važna, a i zato što se vještine komunikacije mogu naučiti, trebali bismo se puno više posvetiti upravo tome da naučimo kvalitetno komunicirati.

Komunikacija može biti:

• Verbalna
• Neverbalna

Verbalna komunikacija su riječi koje govorimo.

Neverbalna komunikacija se odnosi na sve druge načine na koje komuniciramo osim riječi. Na primjer: govor tijela, izraz lica, geste i ton glasa.

Da bismo poboljšali način na koji komuniciramo, a tako i odnose s drugim ljudima (pa onda i svoj uspjeh u životu), moramo učiti kako kvalitetno i verbalno i neverbalno komunicirati.

Još o komunikaciji: neverbalna komunikacija

Psihološka istraživanja nam govore da samo sedam posto emocionalnog značenja komuniciramo riječima. Oko 38 posto komuniciramo korištenjem tona glasa, a 55 posto emocionalne poruke komuniciramo neverbalnim znakovima, odnosno govorom tijela, gestama i izrazom lica.

Neverbalni su znakovi ti koji stvaraju značenje poruke koju prenosimo.

Dakle, osjećaje najviše komuniciraju neverbalne poruke.

Dobar dio onoga što šaljemo drugim ljudima kroz komunikaciju odnosi se na emocionalne informacije. Svoje osjećaje i reakcije ne temeljimo toliko na onome što druga osoba KAŽE koliko na onome što ona ČINI.

Stara poslovica kaže da djela govore više od riječi. Istraživanja to i potvrđuju. Kad ono što osoba govori nije usklađeno s onim što ona čini, svi ćemo prije povjerovati neverbalnim znakovima jer je njih teže "odglumiti" ili lagati. Istraživanja pokazuju kako u nastojanju da prepoznamo laže li nam druga osoba najviše koristimo/tumačimo neverbalne znakove.

Zbog neverbalne komunikacije mi ne možemo NE komunicirati

Možemo prestati govoriti, ali općenito nije moguće prestati slati neverbalne poruke. Sam pokušaj da maskiramo komunikaciju je poruka. Zamislite da gledate grupu ljudi koji igraju poker. Jedan od igrača normalno govori, a onda odjednom prestaje govoriti i lice mu izgleda "kao od kamena". Ta osoba nešto poručuje. Dobre karte ili jako loše karte to ne znamo sa sigurnošću, ali znamo da nešto pokušava sakriti. Dugi periodi šutnje za stolom za vrijeme obiteljskog ručka isto tako šalju jasnu poruku da nešto nije u redu.

Neverbalna komunikacija je usko povezana s verbalnom

Neverbalni znakovi zamjenjuju, naglašavaju ili poništavaju (u neskladu su) s verbalnom porukom. Na primjer, netko nas pita gdje je neka zgrada, a mi umjesto da riječima objasnimo, možemo i samo rukom pokazati prema njoj. Ili možemo prepričavati svoje uspjehe u ribolovu tako što ćemo rukama naglasiti nevjerojatnu veličinu ulovljene ribe. Ili možemo oduševljeno zahvaliti na rođendanskom poklonu dok naše lice odaje da to i nije baš neki pogodak. Sasvim sigurno mi i oblikujemo tijek razgovora neverbalnim znakovima kao što su podizanje kažiprsta, kimanje, podizanje obrva, približavanje tijelom ili promjena u kontaktu očima.

Svađe

Mnogi ljudi smatraju da su svađe i prepirke znak slabosti ili znak propadanja odnosa. Neki misle da dobar odnos karakterizira odsustvo svađa. Neki svjesno izbjegavaju svađanje i popuštaju drugim ljudima, samo da bi zadržali iluziju kako imaju dobre odnose. Međutim, svađe su normalni i neizostavni dio života. Dobri odnosi se od loših ne razlikuju po tome što u jednima ima svađe, a u drugima nema, već u načinu na koji se osobe svađaju, te kako iz svađe izađu.

Rješavanje nesuglasica u našim odnosima s drugim ljudima je vrlo važan dio života. Manje nesuglasice nam mogu pomoći kao vježba za one ozbiljnije, posebno u bliskim odnosima. Ako je svađa u skladu s nekim jednostavnim pravilima ponašanja, može zapravo na više načina doprinijeti kvaliteti i dugovječnosti odnosa.

Sve ovo ne znači da su svađe nešto čemu treba težiti, ali istraživanja ne govore u prilog ideji da oni odnosi u kojima ima svađa propadaju. Zapravo isto toliko odnosa propada zbog obuzdavanja i poricanja neslaganja, koliko i zbog otvorenih sukoba.

Neka vas ne zabrinjava ako se ponekad svađate s bliskim ljudima: to nije ono što će odlučiti o stabilnosti i kvaliteti odnosa. O tome odlučuje način na koji se svađate, kako se odnosite prema svađi kad jednom krene svojim tijekom i kako iz nje izađete.

Tri najznačajnije stvari koje sretni parovi rade

Dr. sc. Guy Winch, jedan od vodećih svjetskih bračnih psihoterapeuta, utvrdio je da se sretni parovi razlikuju od nesretnih po tri ključne stvari koje njeguju. To su:

1. Empatija

Kada smo dugo u nekom odnosu skloni smo već unaprijed pretpostavljati što druga osoba misli ili osjeća. Takvo vjerovanje, da možemo "čitati misli druge osobe", pogrešno je i štetno, što odavno pokazuju brojna istraživanja. Empatija je sposobnost razumijevanja osjećaja i psiholoških doživljaja drugih. Ona znači osjetiti kako stvari izgledaju iz perspektive druge osobe, kao da smo „u njezinim cipelama“. Empatija je bitna vještina u međuljudskim odnosima općenito i oni koji je njeguju, imaju kvalitetnije odnose s drugim ljudima. 

2. Emocionalno prihvaćanje

Emocionalno prihvaćanje je nešto za čim žudi svaki čovjek. Svi želimo osjećati da smo prihvaćeni, a posebno nam je to važno pred onima pred kojima smo se emocionalno ogolili, otkrili, pokazali. Kad smo uzrujani, ranjeni, ljuti ili frustrirani želimo da druga osoba shvati kako se osjećamo, da uhvati smisao našega emocionalnog stanja i pokaže prihvaćanje. Prihvaćanje emocija druge osobe vrlo je često magična komponenta, koja trenutačno smanjuje intenzitet osjećaja i olakšava komunikaciju.

Empatija i emocionalno prihvaćanje tijesno su povezani.

3. Ljubaznost i uvažavanje

Parovi u dugotrajnim vezama jako potcjenjuju važnost ljubaznosti u komunikaciji i malih gesta uvažavanja prema partneru. Topla poruka, ton kojim se javimo na telefon, priprema omiljenog jela, zagrljaj – sve su to male dnevne stvari koje zaboravimo njegovati kroz vrijeme, a koje daju odnosu toplinu i pozitivnost te smanjuju tenzije i stres. Sretni parovi bez iznimke njeguju ovu važnu komponentu.  

Ljutnja i agresija – je li to isto?

Ljutnja je neizostavni dio našeg emocionalnog i socijalnog svijeta. Tijekom dana ulazimo u interakcije s različitim ljudima od kojih neke nisu ugodne. Povremeno se ljudi prema nama ponašaju nepravedno, uvrijede nas, iritiraju nas. Ponekad nam čak prijete i napadnu nas.

Ljutnja je normalna, ljudska, emocionalna reakcija koju doživljavaju svi ljudi, bez obzira na dob. Naime, ljutnja je jedna od emocija koje se javljaju unutar prvih nekoliko mjeseci života, što znači da od vrlo rane dobi svi ponekad osjećamo ljutnju.

Ljutnja se općenito smatra negativnom emocijom jer je njezino doživljavanje neugodno. Zato većina ljudi smatra da ne bi trebali osjećati ljutnju, i ne voli biti predmetom ljutnje drugih.

Zašto je to tako?

Prvenstveno zato što ljudi vrlo često miješaju termine ljutnja i agresivnost, a često ih i zamjenjuju. Međutim, razlika između ova dva koncepta vrlo je bitna.

Ljutnja je doživljaj koji se javlja kao reakcija na zamišljenu ili stvarnu nepravdu, bol ili frustraciju. Ljutnja nam pomaže da upoznamo sami sebe. Ona nam pokazuje što nam je važno, jer samo ono što nam je važno će izazvati našu reakciju. Isto nam tako pokazuje što mi osobno doživljavamo kao nepravdu. Ljutnja nas i pokreće. Ona priprema tijelo za konkretnu akciju kroz nutarnje procese koji tijelu daju brzinu, okretnost, spretnost, energiju i snagu potrebnu za reagiranje. Bez tih procesa ne bismo se pokrenuli i rješavali brojne probleme u našem životu. Ljutnja, upravo zbog toga što može biti vrlo snažna, zahtijeva intenzivno i hitno bavljenje problemom i na taj način potiče promjene i komunikaciju. Dakle, ljutnja sama po sebi nije zapravo negativna. Problemi nastaju zbog NAČINA na koje svoju ljutnju izražavamo.

Agresivnost (verbalna ili fizička) je jedan mogući set ponašanja koje koristimo kada smo ljuti, a usmjeren je na izazivanje štete, osvetu ili općenito na nanošenje boli.

Agresija je povezana s nasiljem, kriminalom, zlostavljanjem u obitelji, razvodom braka, nesređenim međuljudskim odnosima, lošijim obavljanjem posla, lošijim zdravljem (glavobolje, visoki tlak, srčani udar...), emocionalnim poremećajima itd.

Agresija kao pogrešni odgovor na osjećaj ljutnje postaje sve veći problem u društvu. Zabrinjavajuće su stope kriminala, ubojstava, zlostavljanja u obitelji, silovanja. Čak i u krugu obitelji – tamo gdje bismo trebali imati svoj mali zaklon, sigurno mjesto – i tamo je previše nasilja. Već i mala djeca pokazuju agresivno ponašanje. Agresivna djeca obično dolaze iz "razbijenih", agresivnih, nasilnih domova. U sklopu jednog psihološkog istraživanja, 69 posto muškaraca i 56 posto žena izjavilo je da bi - kad bi mogli bez ikakvih posljedica - pritisnulo  tajni gumb kojim bi eliminirali svaku osobu koju požele eliminirati!

Možemo li kontrolirati svoju ljutnju tako da je ne izrazimo kroz agresiju ?

Osjećati ljutnju je normalno i to se događa svim ljudima. Ljutnja je snažna emocija i nije ju lako kontrolirati, pogotovo ako nas tome nitko nije naučio, ili nas je naučio krivo. Međutim, možemo naučiti dobre, korisne načine kako se nositi s osjećajem ljutnje, koji neće škoditi ni nama niti ljudima oko nas.

Osjećaj ljutnje nikada nije opravdanje za agresiju. Učeći kontrolirati ljutnju izbjegavamo to da ljutnja počne kontrolirati nas i naš život.

Ako nismo naučili kako se nositi na konstruktivan način s ljutnjom vjerojatno je da ćemo upasti u jednu od dvije poznate kategorije :

GUTAČI ili EKSPLOZIVCI

Gutači se nisu riješili ljutnje, oni su je potisnuli i zapravo su opasni pretis lonac koji bi kad-tad mogao eksplodirati.

Eksplozivci su oni kod kojih je osjećaj ljutnje čvrsto povezan s agresivnim ponašanjem. To ostavlja malo vremena za razmišljanje o izbjegavanju agresije – lavina jednostavno krene i poruši sve pred sobom.

Laganje

Laganje je prilično raširena pojava i ljudi su, kazuju istraživanja, prilično vješti u tome. I to nije sve: većina laži koje u životu kažemo nikada ne bude otkrivena! Procjenjuje se da se u prosjeku čovjek "izvuče" s više od 95 posto laži koje je izrekao!

Laganje je vještina koju naučimo vrlo rano u životu. Već nakon treće godine života djeca mogu razlikovati maštu od realnosti, razvijaju savjest i mogu izmisliti laž da bi izbjegli kaznu ili neodobravanje od strane roditelja. Laganje da bi se izbjeglo kažnjavanje je već prilično uobičajeno za petogodišnjake. Iako bi većina roditelja rekla da svoju djecu "čitaju lako, kao otvorenu knjigu", istraživanja ne potvrđuju taj osjećaj. Naime, pokazuje se da roditelji nisu baš precizni u prepoznavanju laži kod svoje djece, bez obzira na njihovu dob. Zanimljivo je pritom da, iako djeca s lakoćom, bez poduke i vrlo rano u životu savladaju vještinu laganja da bi prikrili svoje greške, laganje da bi se zaštitilo drugu osobu (npr., "Reci baki da ti se sviđa džemper koji ti je poklonila") uče teže, s puno više uputa i duže im treba da to usvoje.

Ipak, živimo u svijetu u kojem je jedno važno moralno načelo NE lagati. I zaista, kako bi bilo živjeti u svijetu u kojem govoriti istinu nije uobičajena praksa? U takvom svijetu ne bismo mogli vjerovati nikome i ničemu što nam kažu ili što pročitamo. Mi zapravo jako profitiramo živeći u svijetu u kojem postoji puno povjerenja, u svijetu u kojem je praksa govorenja istine raširena. Zapravo sve važne stvari koje želimo učiniti u životu temelje se na povjerenju. Zašto onda ljudi lažu? Osnovni razlozi mogu se grupirati u nekoliko kategorija:

1. Iz straha od kazne ili posljedica.
2. Da bi "sačuvali obraz", postali ili ostali prihvaćeni.
3. Da bi izbjegli neugodnosti ili svađe.
4. Da bi usmjerili socijalne interakcije: da bi poboljšali odnose ili smanjili interakciju.
5. Da bi povećali moć, dobili privilegije, novac ili divljenje.
6. Da bi pomogli nekom drugom.

Istraživanja pokazuju da je 76 posto laži izrečeno da bi osoba koja laže imala dobrobit od toga, dok je 24 posto laži izrečeno da bi druga osoba imala dobrobit od toga, ili da bi se nekome drugome pomoglo.

Kako poboljšati verbalnu komunikaciju?

Priroda nam je dala jedan jezik i dva uha tako da bismo mogli slušati dvostruko više nego pričati. Epiktet, grčki filozof

Prvo pravilo dobre komunikacije je naučiti SLUŠATI.

Često ne slušamo ili površno slušamo druge ljude. Dok druga osoba govori mi smo zaokupljeni razmišljanjem o sebi, o tome što ćemo reći, o tome što nam se dogodilo...

Ponekad slušamo pažljivo i čujemo riječi, ali ne uspijevamo razumjeti osjećaje koje nam druga osoba komunicira. Pravo slušanje je puno više od toga da točno čujemo riječi druge osobe. S obzirom na to da ljudi ponekad osjećaju kako moraju biti na oprezu da ne bi bili povrijeđeni, govore stvari na oprezan ili indirektan način. Ili izgovore toliko riječi da više ne znamo što je važno, a što nije. Ili ne znaju ni sami što osjećaju, pa ne znaju ni kako to prenijeti u riječi. Zato za pravo slušanje često trebamo uložiti napor i koncentraciju kako bismo shvatili pravu poruku.

Kako poboljšati komunikaciju?

• Budite pažljivi i koncentrirani kada vam netko govori. Slušajte s empatijom. Empatija je sposobnost da razumijemo osjećaje, misli i vjerovanja druge osobe. Emocionalno prihvaćanje, usko povezano s empatijom, znači da, nakon što empatijom shvatimo kako se druga osoba osjeća, možemo i prihvatiti da se tako osjeća ili razmišlja, bez obzira na to slažemo li se s njom ili ne. Nastojte vidjeti stvari iz perspektive druge osobe, iz "njenih cipela", prihvaćajući ono što čujete, umjesto da pokušavate "popraviti stvari i riješiti problem".
• Budite znatiželjni. Teško je biti dobar slušač ako niste zainteresirani za drugog čovjeka.
• Slobodno postavljate pitanja kako biste provjerili jeste li dobro razumjeli i popunili "rupe" koje vam nedostaju. Provjerite jeste li dobro razumjeli ono što čujete.
• Dajte si vremena da saslušate, osjetite što se događa, razjasnite sliku i oblikujete odgovor. Dobra komunikacija zahtijeva vrijeme i ne može se "obaviti" na brzinu.
• Dobra komunikacija zahtijeva i "dobro" okruženje. Ne gledajte televiziju dok s nekim razgovarate. Nećete moći s pažnjom slušati ako već radite nešto drugo. Radije zamolite osobu da razgovarate u neko drugo vrijeme, kada ćete se moći usmjeriti na slušanje.
• Pratite vlastite i navike slušanja (ili ne-slušanja) drugih ljudi. Razmislite o ljudima s kojima ste u životu jako voljeli razgovarati i osjećali se shvaćeno. Kakav je osjećaj kada vas netko zaista sluša, a kakav je kada vidite da vas druga osoba ne sluša? Napravite popis onih ponašanja koje primjećujete na drugima, a koje ukazuju na to da druga osoba ne sluša. Zatim razmislite o sebi. Pokazujete li i Vi neka od tih ponašanja s popisa? Napravite popis onih ponašanja koje želite promijeniti. Isto tako priznajte sebi ona dobra ponašanja koja imate i koja vam pomažu da bolje slušate druge ljude.
• Govorite – komunikacija počinje s vama. Preuzmite odgovornost i započnite komunikaciju, nemojte čekati i očekivati da će to učiniti druga osoba.
• Ne sakrivajte se iza poruka na mobitelu i raznih oblika online komunikacije. Dobra komunikacija, posebno o važnim temama, zahtijeva puno više od onoga što možemo izraziti pisanom porukom. Vrlo često možemo krivo protumačiti takvu komunikaciju jer ne vidimo lice osobe, njezinu neverbalnu komunikaciju, a ni u kojim okolnostima komunikacija nastaje.
• Komunicirajte vlastite misli i osjećaje. Često nam se dogodi da zaboravimo opisati drugoj osobi kako se osjećamo, pretpostavljajući da je to očito.
• Budite direktni, ali blagi. Pokušajte što jasnije reći što želite ali pritom nemojte zaboraviti da je temelj svake dobre komunikacije poštovanje i ljubaznost.
• Ne šaljite miješane poruke. ("Nije mi ništa").
• Povratna informacija nije prerušena kritika.
• Uvijek dajte priliku drugoj osobi da govori. Komunikacija je proces u kojem obje strane moraju sudjelovati, povremeno kao slušač, a povremeno kao govornik. Monolog nije komunikacija.
• Ne dopustite stresu da govori umjesto vas. Ako ste jako uzrujani ne možete dobro komunicirati. Uzmite stanku, smirite se i vratite u dijalog kada budete spremni.
• Naglasak stavljajte na bitne stvari, a ne na trivijalnosti. Ne možete raspravljati o svemu i svačemu odjednom. Držite fokus na onome što Vam je prioritet.
• Ostavite prostora drugoj osobi da se popravi, ohrabrujte rast.
• Vjerujte da je dobra komunikacija moguća.

Ne zaboravite

Deset riječi i fraza koje bi bilo lijepo redovito koristiti prema onima koje volimo:

• HVALA TI (zahvalite za pažnju, brigu i pomoć drugih)
• MOLIM TE (iskazujte poštovanje)
• BRAVO (pohvalite)
• MOGU LI TI POMOĆI (ne čekajte da vas se pita, ponudite sami pomoć)
• TO JE STVARNO LIJEPO (primjećujte pozitivno)
• OPROSTI (ponekad i nenamjerno povrijedimo nekoga; ako želite uvijek biti u pravu - živite sami)
• PRIČAJ MI O TOME (pokažite zainteresiranost)
• MOŽE ZAGRLJAJ? (ne zaboravite na važnost dodira)
• AJMO ZAJEDNO (družite se, nudite drugima priliku da im posvetite svoje vrijeme)
• VOLIM TE (ne pretpostavite da druga osoba to zna, recite joj).

Samoozljeđivanje

Samoozljeđivanje je dobrovoljno nanošenje štete vlastitom tijelu. Ozljedu nanosi osoba sama sebi, bez pomoći druge osobe, a ozljeda je dovoljno jaka da dovodi do oštećenja tkiva.

Samoozljeđivanje se odnosi na ponašanja kao što su npr. rezanje, grebanje, čupkanje kože, čupkanje kose, udaranje, lomljenje kostiju, onemogućavanje ranama ili ozljedama da zarastu, izazivanje opeklina… i sve drugo što dovodi do ozljeda. Najčešće se koristi rezanje, i to najviše na zglobovima, nadlakticama i unutarnjoj strani bedara.

Samoozljeđivanje se ne odnosi na ponašanja povezana sa seksualnim uzbuđenjem, dekoracijom tijela (npr. piercing ili tetoviranje) ili svjesnim pokušajem samoubojstva.

Većina istraživača se slaže da se samoozljeđivanje ne vezuje uz samoubojstvo jer općenito osobe koje se samoozljeđuju nemaju namjeru umrijeti zbog vlastitog ranjavanja. No, iako samoozljeđivanje nema u korijenu samoubilačke ideje i misli, ipak može dovesti do razmišljanja o samoubojstvu pa i do samoubojstva, ako osoba pretjera u nanošenju ozljeda.

Silovanje

Silovanje je seksualni odnos bez pristanka.

Silovanje je kazneno djelo.

Više od 95 posto žrtava silovanja su ženskog spola.

Pokušaj silovanja često je jednako traumatičan kao i silovanje. Iako je žrtva uspjela izbjeći silovanje, ili muškarac nije bio sposoban za silovanje, posljedice takvog iskustva mogu biti vrlo teške. Pokušaj silovanja, isto kao i samo silovanje, potrebno je shvatiti s maksimalnom ozbiljnošću.

Uobičajene reakcije na silovanje

Psihološka trauma izazvana silovanjem može biti teška i dugotrajna. Budući da ljudi na stres reagiraju na različite načine, nije moguće točno predvidjeti kako će se silovana osoba osjećati. Međutim, postoje neke uobičajene reakcije žrtava. To su:

1. Šok i nevjerica

"Osjećam se otupjelo."
"Ne mogu vjerovati da mi se to dogodilo."
"Osjećam se isključeno iz svog života i od drugih ljudi."

U početnoj fazi, većina žrtava silovanja reagira šokom i nevjericom. Mogu se osjećati otupjelo i omamljeno, otuđeno od drugih ljudi. Žele zaboraviti što im se dogodilo te izbjeći ljude i situacije koje ih podsjećaju na napad.

2. Prisjećanje na ono što se dogodilo i kakav je to osjećaj bio

"Ponekad ne mogu prestati razmišljati o tome."
"Tjednima nisam mogla oprati sa sebe njegov smrad."
"Sjećanje se vraća niotkuda. Osjećam se kao da se sve opet događa."

Mogu postojati razdoblja kad je osoba zaokupljena mislima i osjećajima o napadu. Može imati neželjena sjećanja ili flash-backove i noćne more. Kada razmišlja o onome što se dogodilo, može ponovo doživjeti neke senzacije i osjećaje koje je imala za vrijeme napada, kao što su preplavljujući strah i osjećaj bespomoćnosti.

3. Snažne emocije

"Osjećam se jako tužna, kao da sam izgubila dio sebe."
"Osjećam jaku ljutnju, kakvu do sada nisam nikad osjetila."

Mnoge žrtve dugo doživljavaju snažne emocije kao posljedicu silovanja. Ponekad to može biti ljutnja. Također mogu osjetiti tjeskobu ili depresiju.

4. Fizički simptomi

"Nisam mogla spavati noću. Ne bih mogla zaspati, a onda bi se budila svake noći točno u isto vrijeme kada se dogodilo silovanje."

Neke žrtve imaju fizičke simptome, kao što su problemi sa spavanjem, glavobolje i bolovi u trbuhu. Teško se koncentriraju na svakodnevne obaveze. Također, žrtve često dožive promjenu u seksualnosti, kao što je gubitak interesa za seks ili izbjegavanje seksualnih situacija.

5. Osjećaj straha

"Svake večeri kada dođem kući pretražim cijeli stan. Gledam u ormare i ispod kreveta kako bih bila sigurna da nikoga nema."
"Zbog toga što se bojim ne mogu izaći noću sama."

Strah za osobnu sigurnost gotovo je univerzalna reakcija na silovanje. Žrtve često osjećaju strah u situacijama i na mjestima na kojima se nikada prije nisu plašile. U situaciji silovanja žrtve se osjećaju bespomoćno i/ili prestravljeno od straha da će biti ubijene ili ozbiljno ozlijeđene. Nakon toga još dosta vremena mogu se osjećati prestrašeno i ranjivo.

6. Okrivljavanje sebe i osjećaj srama

"Osjećala sam se kao da sam ja kriva, vjerovala sam mu..."
"Pitala sam se hoće li dečki misliti o meni kao o "oštećenoj robi".

Osjećaj krivnje i srama također su česte reakcije. Zbog krivih vjerovanja o silovanju žrtve mogu okrivljavati sebe, sumnjati u vlastito rasuđivanje, ili se pitati jesu li one na neki način odgovorne za napad. Osjećaj krivnje i okrivljavanje sebe mogu biti pojačani reakcijama drugih ljudi, koji zbog raširenih mitova o silovanju mogu kriviti žrtvu ili kritizirati njeno ponašanje.

Žrtva može osjećati i sram. Neke žrtve govore o tome da se osjećaju prljavo i poniženo, te kao da im je smanjena vrijednost.

7. Svaka osoba je drugačija... treba proći neko vrijeme da bi se osjećala bolje

"U jednom trenutku osjećam se dobro i mislim da se mogu nositi s onim što se dogodilo, a već u sljedećem sam shrvana i slaba. Ponekad mi se čini da nikada neće proći."

"Prošlo je osam mjeseci otkad sam silovana. Još uvijek je sjećanje stalno tu, ali više ne razmišljam o tome svaki dan.

Kako biti ljut, a ne biti agresivan?

Svatko može biti ljut. To je lako. Ali biti ljut na pravu osobu, do pravog stupnja, u pravo vrijeme, s pravim razlogom i na pravi način – to nije lako. Aristotel

1. Izbjegavajte, ako možete, situacije u kojima ste bili agresivni. Zabilježite i zapamtite što je to što Vas može "izbaciti iz takta" i kako obično reagirate kad vam se "smrači pred očima". Zatim se zapitajte jeste li mogli reagirati drugačije u tim situacijama i kakve je posljedice imala agresija za Vas, za drugu osobu i za odnos.
2. Smanjite količinu bijesa tako što ćete se na vrijeme maknuti iz situacije, zatražiti stanku ili "time-out" da biste se smirili te da ne biste pribjegli agresiji.
3. Razmišljajte o nepovoljnim učincima agresivnog ponašanja. Kažite sebi: "Nije to toliko važno da bi oko toga postao nasilan". Agresija ruši i ostavlja za sobom samo pustoš.
4. Razmislite o tome što se događa i probajte shvatiti motive ili stajališta drugih ljudi. Većina ljudi nas ne pokušava namjerno uvrijediti nego govore o sebi i problemima koje imaju. Sretan i zadovoljan čovjek je smiren i nema razloga napadati ili vrijeđati.
5. Trenirajte empatiju i toleranciju za ljudske slabosti. Ponašajte se prema drugima onako kako želite da se drugi ponašaju prema Vama.
6. Slušajte druge ljude. Slušajte s pažnjom. Često se naljutimo jer smo pogrešno shvatili namjeru ili riječi druge osobe.
7. Učite razgovarati o svojim osjećajima. Učite koristi riječi umjesto uvreda ili šake. Učite kako riječima iskazati kritiku, nezadovoljstvo, frustraciju, ljutnju ili razočaranje. Ako ne znate kako, potražite pomoć bliskih ljudi ili stručnjaka.
8. Naučite pregovarati. Rješenje mnogih problema je u kompromisu, a ne u nasilnom istjerivanju vlastite volje.
9. Družite se s ljudima koji su smireni i koji nisu skloni agresivnim ispadima. Ukoliko ste okruženi ljudima koji su agresivni postoji mogućnost da ćete i sami postati agresivni. Birajte prijatelje pažljivo.
10. Objasnite sebe i pokušajte razumjeti druge ljude. Ako imate težak dan i to kažete osobi s kojom razgovarate, Vaša će se nervoza pripisati teškom danu, a ne nepoštovanju i bezobrazluku. Isto tako, ako je netko prema Vama nervozan, probajte prvo pomisliti na to da je ta osoba imala težak dan ili neki drugi problem, a ne da Vas samo pokušava uvrijediti.
11. Ne maštajte o osveti i nemojte biti zaokupljeni situacijom ili osobom koja Vas je naljutila. Pretjerano razmišljanje o tome može samo povećati Vaš bijes.
12. Radite na povećanju samopoštovanja. Što je čovjek samopouzdaniji to će ga manje pogađati kritike ili odbacivanje drugih ljudi. Što se manje osjećamo povrijeđeno to ćemo manje biti ljuti. Samopouzdana osoba prihvaća sebe pa je tako i tolerantnija prema drugima i bolje prihvaća druge ljude.
13. Učite opraštati. Opraštate zbog sebe, ne zbog osobe koja Vas je povrijedila. Oprostiti znači prestati mrziti i prestati biti zarobljen bijesom prema drugoj osobi. Oprostiti ne znači zaboraviti, ne znači reći da druga osoba nije pogriješila i nije dopuštenje da se uvreda ili nanesena bol može ponoviti.

Ugodi mi s lažima?

Čuti istinu nije uvijek ugodno ili lako. Zapravo, među najbolnijim postupcima kojima možemo povrijediti druge najčešće nije laž, nego upravo kazivanje istine. To se može dobro vidjeti upravo u bliskim odnosima. Na primjer, tko bi od nas želio čuti od partnera neku od sljedećih izjava:

Nisi više atraktivna kao što si nekada bila.

Ponekad mislim na nekog drugog dok vodimo ljubav.

Ponekad se pitam trebamo li ostati zajedno.

Privlači me tvoj prijatelj.

Ono što je važno jest upravo to da nas laganje o ovakvim ili sličnim temama čini zadovoljnijima i bliskijima partneru, te da nitko od nas ne želi od partnera/partnerice čuti ovako bolne izjave. Dok god nismo svjesni da partner nešto taji, osjećamo se dobro. Nitko ne bi mogao izdržati da čuje baš sve što partner/partnerica misli.

S druge strane, ponekad baš kada želimo povrijediti partnera/partnericu, kažemo ono što stvarno mislimo. Svatko tko je prošao razvod dobro zna kako to izgleda. Kada ljudi nisu više zainteresirani za to da sačuvaju odnos, istina izlazi na vidjelo i pogađa snažno i precizno kao strijela.

Ljubomora

Ljubomora je u ljubavnom odnosu kao sol u hrani. Sasvim mala količina može poboljšati okus, ali prevelika količina uništava užitak i pod određenim okolnostima može ugroziti život. Maya Angelou

Ljubomora je kompleksna i neugodna emocionalna reakcija koju smo svi ponekad u životu osjetili. U osnovi ljubomore nalazi se strah: strah od napuštanja, strah od gubitka ljubavi, strah od gubitka časti, strah od sramoćenja, neriješeni strahovi ili bolna iskustva iz prošlosti, strah da nismo "dovoljno" dobri, lijepi, pametni, bogati... Ovi strahovi, jednako kao i ljubomora, ne moraju biti realni da bi izazvali bolnu reakciju.

Koliko je ljubomora raširena govori podatak da se najmanje trećina ljudi koji se javljaju po psihološku pomoć u vezi bračnih problema javljaju upravo zbog problema s ljubomorom.

Što se tiče intenziteta ljubomore većina se ljudi nalazi negdje između dva ekstrema: ponekad osjećaju ljubomoru ali ih ona ne izjeda. Većina kaže da snažna ljubomora traje par dana i da je rijetka, te da mogu sebe kontrolirati da budu ljubomorni do određene granice i tako zaustaviti ekstremne reakcije.

Neke situacije očekivano izazivaju osjećaj ljubomore, i normalno je očekivati takav osjećaj kao reakciju na te situacije. Za većinu ljudi, na primjer, okidač za intenzivnu ljubomoru je otkriće da je njihov partner imao tajnu vezu, dok neki manji događaj, kao pogled partnera na atraktivnu osobu, obično ne izaziva snažnu reakciju kod većine ljudi.

Istraživanja su pokazala da smo najljubomorniji kada je rival osoba koju poznajemo i zavidimo joj. Najslabiju reakciju imamo kada je rival netko koga ne poznamo i o kome imamo loše mišljenje. Ako je partner već bio nevjeran u prošlosti, ili smo i sami bili nevjerni, vjerojatnije je da ćemo osjećati intenzivniju ljubomoru i sebe opisivati kao "ljubomornu osobu".

Usamljeni ili sami – je li to isto?

Samoća je stvar izbora. Osoba izabire vrijeme koje želi provesti sama i osjeća se dobro. Važno je da neko vrijeme u danu provedemo sami sa sobom, bez drugih ljudi. Biti sam, razmisliti o danu koji je prošao, usredotočiti se na razumijevanje sebe i vlastitih potreba. Mnogi ljudi govore o tome da uživaju u trenucima ili vremenu provedenom u samoći.

Usamljenost je osjećaj da smo sami i da smo žalosni zbog toga. Želimo kontakte s drugim ljudima ali nismo u stanju imati ih. Pritom je sasvim moguće i da smo zaista izolirani ali i da smo okruženi ljudima, a osjećamo se sami. Dobro je poznato da je biti u vezi ili braku i nemati dobar kontakt s partnerom često teže nego biti sam.

Svi se ponekad osjećamo usamljeno. Kada usamljenost postane prečesta, ona postaje problem. Oko 20 posto ljudi izvještava o tome da se osjećaju usamljeno veći dio vremena.

Zašto smo usamljeni? Evo nekih najčešćih razloga:

• Prekinuli smo vezu ili se razveli
• Imamo osjećaj da nismo potrebni drugima ili da smo drugačiji od drugih
• Agresivni smo i time odbijamo ljude od sebe
• Osjećamo da nas drugi ljudi ne razumiju
• Okolnosti nas prisiljavaju da budemo sami
• Nedavno smo se preselili ili promijenili posao ili školu
• Imamo neobično veliku potrebu za bliskošću pa osjećamo preveliku razliku između onoga što želimo i onoga što imamo u odnosima s drugim ljudima
• Imamo povijest loših odnosa u djetinjstvu, u obitelji
• Sramežljivi smo
• Nemamo razvijene socijalne vještine
• Imamo nisko samopoštovanje
• Ne znamo kako ostvariti bliskost i otvoriti se prema drugim ljudima
• Provodimo previše vremena pred TV-om ili kompjutorom bez kontakta s drugim ljudima

I društvo, koje promiče natjecateljski duh i neovisnost te pogrešna očekivanja da će ljubavni odnos popuniti sve naše praznine i zadovoljiti sve naše potrebe, pridonosi osjećaju usamljenosti. Moderno društvo diktira da se uspjehom smatra imati "najboljeg prijatelja" u dobi od 7 do 13 godina, dečka ili djevojku u dobi od otprilike 13 do 25 i bračnog druga od te dobi nadalje. Zapravo nas društvo u kojem živimo ohrabruje u ideji da će ljubavni odnos i brak riješiti sve naše probleme. Tako se onda vjenčamo i uništimo odnos, očekujući nemoguće od njega. Ostavili smo obitelj i prijatelje, partner nije ispunio naša očekivanja, izgubili smo svoje snove i ne znamo kako sami sebe razumjeti i zadovoljavati vlastite potrebe.

Usamljenost je pasivno stanje. Opstaje upravo zato što se nadamo da će proći i ne činimo ništa da bismo to promijenili.

Kako razumjeti neverbalne znakove?

Neverbalni znakovi su najčešće istovremeni i teško ih je pratiti.

Dok gledate nekoga u oči, možda će vam promaknuti nešto značajno u pokretu ruke. Sve se događa odjednom pa je zbog toga teško, a vrlo često i zbunjujuće, pokušavati pratiti sve odjednom. Većina ljudi to ne čini, bar ne svjesno. To ima dobre i loše strane. Zbog toga što interpretiramo neverbalne znakove podsvjesno (na način da zapravo ne znamo točno reći što smo vidjeli, ali smo stekli određeni dojam) taj bi dojam mogao biti prilično točan. S druge strane, teško nam je razumjeti točno zašto smo stekli neki dojam o toj osobi, pa smo onda i skloni takav dojam zanemariti.

Neverbalni znakovi su određeni kulturom

Pokazuje se da se ljudi u svim kulturama smiješe kada su sretni i mršte kada su nesretni. Još neke geste su univerzalne, ali jedan dio neverbalnih znakova ipak se znatno razlikuje od kulture do kulture. Na primjer, podizanje palca u nekim kulturama je znak pozitivnih osjećaja, dok u je u nekim drugim kulturama uvredljiv.

Kako onda čitati neverbalne znakove?

• Općenito, mi se primičemo osobama i stvarima koje nam se sviđaju, a odmičemo se od onoga što nam se ne sviđa. Znači, svi neverbalni znakovi koji nas primiču, naginju ili otvaraju prema drugoj osobi komuniciraju pozitivne osjećaje. To uključuje kontakt očima, naginjanje prema drugoj osobi, osmjeh, dodir.
• Kad smo zainteresirani za komunikaciju s drugom osobom aktivniji smo, pokretljiviji. Monoton, jednoličan ton glasa i vrlo malo tjelesnog pokreta ukazuju na nedostatak interesa. Interes se iskazuje kroz znakove kao što su kontakt očima, promjene u intonaciji glasa, izražajnije izraze lica, naginjanje prema drugoj osobi, pokret općenito.
• Uvijek proučite i kontekst, a ne samo neverbalne znakove. Nemojte pokušavati čitati samo neverbalne znakove, bez uzimanja u obzir verbalne komunikacije, te fizičkog i emocionalnog konteksta. Na primjer, nečije ruke mogu biti prekrižene na prsima samo zbog toga što je u sobi hladno, a ne zato što se ta osoba zatvara prema nama.
• Tražite grupe znakova. Ako su prekrižene ruke na prsima praćene skretanjem pogleda i jednoličnim tonom glasa to nam već šalje jednu cjelovitu informaciju.
• Precizniji smo u čitanju neverbalnih znakova onih ljudi koje poznajemo. Promjene u ponašanju su vrlo često uočljivi znakovi. Na primjer, imamo iskustvo da neka osoba obično zaplače kada dobije poklon koji joj se sviđa, pa učimo da suze kod nje u toj situaciji izražavaju radost i ganuće, i taj obrazac pamtimo.
• Provjeravajte svoje zaključke. Na primjer, dođete kući i objavite svom partneru da su vam ponudili bolji posao u firmi u kojoj radite. Kažete to i vaš partner zašuti. Umjesto da pretpostavite kako je uzrujan, radije upitajte: "Znači li ova šutnja da ti se ne sviđa ta ponuda?" Možda otkrijete da je jednostavno ostao začuđen zbog takve vaše prilike, ili da je šutljiv zbog nekog problema koji nema veze s Vama.

Nemojte zaboraviti da vi nastojite razumjeti opažano ponašanje, a ne čitati misli.

Kako graditi kvalitetan ljubavni odnos?

1. Shvatite odnos kao najvažniji životni projekt, jer ljubav daje boju svemu drugome u našem životu. Razmišljajte, razgovarajte, planirajte, ulažite trud i napor, ulažite vrijeme i gledajte na poteškoće kao na povratnu informaciju.
2. Ne budite pretjerano kritični. Pustite partnera/partnericu na miru. On/ona nikada neće biti savršen-a, kao što nećete ni vi.
3. Ne zaboravite biti jedno drugom prijatelji. Dobar prijatelj nas hrabri, smije se s nama, uz nas je kad nitko drugi nije, hvali nas, odan nam je bez obzira na sve drugo u životu što se događa i žrtvuje se za nas i naše potrebe.
4. Njegujte one aspekte odnosa koji vas kao par razlikuju od prijateljskog odnosa: senzualnost, romantičnost, zajedničke male proslave uz maženje, dodir i seksualnost u svim njenim aspektima.
5. Okanite se misli da onaj pravi/ona prava čeka iza ugla. Ne postoji savršen odnos ili odnos koji neće od vas samih zahtijevati namjerno ulaganje truda i napora.