Želim se ubiti

Ako se u ovom trenutku osjećaš tako loše da se želiš ubiti,

molim te zaustavi se dovoljno dugo da ovo pročitaš. Trajati će samo pet minuta. Ne želim te odgovoriti od toga da se osjećaš loše. Ne pišem ti kao psihoterapeut niti kao neki drugi stručnjak koji se bavi mentalnim zdravljem – pišem ti kao osoba koja zna što znači osjećati bol.

Ja ne znam tko si, ni zašto čitaš ovaj tekst. Samo znam da u ovom trenutku ovo čitaš, a to je dobro. Mogu pretpostaviti da si ovdje jer imaš problema i razmišljaš o tome da prekineš svoj život. Da je to moguće, voljela bih biti u ovom trenutku uz tebe, sjesti kraj tebe i razgovarati s tobom licem u lice. Budući da to nije moguće, morat ćemo se zadovoljiti s ovim što imamo.

Upoznala sam dosta ljudi koji su se željeli ubiti, tako da imam neku ideju o tome kako se osjećaš. Znam da nisi u stanju čitati duge tekstove, pa ću skratiti ono što želim reći. Dok smo zajedno, sljedećih pet minuta, imam pet jednostavnih, praktičnih stvari koje želim s tobom podijeliti. Neću raspravljati s tobom o tome trebaš li se ubiti. Ali pretpostavljam da se, ako razmišljaš o tome, osjećaš prilično loše.

Još uvijek čitaš, što je vrlo dobro. Zamolila bih te da ostaneš sa mnom do kraja ove stranice. Nadam se da to znači da si barem mrvicu nesigurna, negdje duboko u sebi, oko toga hoćeš li ili ne prekinuti svoj život. Ljudi se često tako osjećaju u trenucima najvećeg očaja. Biti nesiguran oko toga da li umrijeti ili ne, potpuno je normalno i u redu. Činjenica da si još uvijek živa u ovom trenutku znači da si još uvijek malo nesigurna. To znači da iako želiš umrijeti, istovremeno jedan dio tebe želi živjeti. Uhvatimo se za to i pokušajmo izdržati još nekoliko minuta.

Počni tako da razmisliš o slijedećoj izjavi:

"Samoubojstvo nije izbor; događa se kada je bol veća od naše snage da se s njom nosimo."

To je sve. Ti nisi loša osoba, luda, slaba ili osoba s manom, zbog toga što se želiš ubiti. To čak ni ne znači da zaista želiš umrijeti – to samo znači da osjećaš više boli nego što si u stanju trenutno podnijeti. Ako počnem gomilati teret na tvoja ramena, u jednom ćeš trenutku klonuti ako dodam dovoljno tereta... bez obzira na to koliko jako želiš ostati na nogama. (Zbog toga je beskorisno kad ti netko kaže "Razvedri se!" - naravno da bi to učinila da možeš.)

Razumijem da ne možeš prihvatiti ako ti netko kaže "To nije dovoljan razlog za samoubojstvo". Postoji više vrsta boli koje ljude navode na samoubojstvo. Da li je neka bol izdržljiva ili ne razlikuje se od osobe do osobe. Ono što nekome može biti podnošljivo, ne mora biti i tebi. Točka u kojoj bol postaje neizdrživa ovisi o tome koliko imaš snage da se s njome nosiš. Ljudi se jako razlikuju po svojim kapacitetima za nošenje s boli, i međusobno i ovisno o tome u kojem su razdoblju života.

Kada bol postane veća od kapaciteta osobe za nošenje s njom javljaju se suicidalni osjećaji. Samoubojstvo nije niti pogrešno niti ispravno, ono nije karakterni nedostatak, moralno je neutralno. Ono je jednostavno neravnoteža između osjećaja boli i kapaciteta za suočavanje s njom.

Možeš preživjeti suicidalne osjećaje ako učiniš jednu od dviju stvari:

1. Pronađeš način da smanjiš osjećaj boli, ili
2. Pronađeš način da povećaš svoje kapacitete za suočavanje.

I jedno i drugo je moguće.

A sada ti želim reći pet stvari o kojima želim da razmisliš.

1. Potrebno je da čuješ kako ljudi uspijevaju prebroditi ovakve trenutke – čak i oni koji se osjećaju ovako loše kao ti sada. Statistike pokazuju da postoje vrlo dobri izgledi da ostaneš živa. Nadam se da ti ova informacija daje određenu nadu.

2. Omogući si određeni odmak. Kaži sama sebi, "Pričekat ću 24 sata prije nego išta poduzmem." Ili jedan tjedan. Zapamti da su osjećaji i akcije dvije različite stvari – samo zbog toga što se osjećaš kao da bi se ubila, ne znači da to moraš zaista učiniti u ovom trenutku. Napravi odmak između vlastitih osjećaja i postupaka. Čak i ako je to na samo 24 sata. Već si to uspjela pet minuta, tako što čitaš ovaj tekst. Možeš to i narednih pet minuta, čitajući i dalje. Nastavi tako i shvati da iako se osjećaš suicidalno, u ovom trenutku ne poduzimaš ništa. Mene to jako ohrabruje, a nadam se i tebe.

3. Ljudi obično razmišljaju o samoubojstvu zbog toga što traže olakšanje od boli koju osjećaju. Zapamti da je olakšanje osjećaj. I da moraš biti živa da bi ga osjetila. Nećeš osjetiti olakšanje koje ti je toliko potrebno ako si mrtva.

4. Neki će ljudi loše reagirati na tvoje suicidalne osjećaje, bilo zbog toga što su prestrašeni, ili zbog toga što su ljuti; oni mogu povećati tvoju bol umjesto da ti pomognu, unatoč svojim dobrim namjerama, tako što će reći ili učiniti nešto bez razmišljanja. Moraš razumjeti da se njihove loše reakcije odnose na njihove strahove, a ne na tebe.

Ali postoje i ljudi koji žele, mogu i znaju kako biti uz tebe u ovom užasnom razdoblju, koji te neće osuđivati, ili s tobom raspravljati, ili te poslati u bolnicu, ili te pokušati odvratiti od toga koliko se loše osjećaš. Oni će se jednostavno brinuti za tebe. Pronađi nekog od njih. Sada. Iskoristi svoja 24 sata, ili tjedan, i reci nekome što ti se događa. U redu je potražiti pomoć. Pokušaj nešto od slijedećeg:

Nazovi Hrabri telefon, za djecu 116 111, a za roditelje 0800 0800

Nazovi hitnu pomoć 194

Nazovi svog obiteljskog liječnika

Nazovi psihologa ili psihijatra u privatnoj ili državnoj službi i dogovori razgovor

Pažljivo izaberi prijatelja ili svećenika, nekoga tko će te vjerojatno saslušati

Nemoj si nagomilavati dodatni teret pokušavajući se sama s time nositi. I sam razgovor s nekim o tome kako si dospjela tu gdje jesi, oslobađa te velikog pritiska, i može predstavljati dodatni izvor snage koji ti je potreban da ponovno stekneš ravnotežu.

5. Suicidalni osjećaji su sami po sebi traumatični. Nakon što popuste potrebno je da se nastaviš brinuti za sebe. Psihoterapija je zaista dobra ideja. Prošlo je pet minuta i ti si još uvijek sa mnom. Zaista mi je drago.

Budući da si uspjela do sada izdržati, zaslužuješ nagradu. Mislim da bi se trebala nagraditi tako da si daš poklon. Poklon koji ćeš si dati je jedan izvor snage. Zapamti, negdje na početku ove stranice sam rekla da je osnovna ideja u tome da imaš više snage nego izvora boli. Dajmo ti stoga još jedan izvor snage, ili čak dva, ili deset...!, sve dok ih ne bude više nego izvora boli.

Iako ti je ova stranica možda pružila malo olakšanja, najbolji izvor snage u ovom trenutku je druga osoba s kojom ćeš razgovarati. Ako možeš pronaći nekoga tko će te saslušati i kome ćeš reći kako se osjećaš povećat ćeš svoje izvore snage za jedan. Nadam se da prva osoba koju ćeš izabrati neće biti i posljednja. Ima ljudi koji te zaista žele čuti. Vrijeme je da počneš tražiti oko sebe takve ljude.

A sada:

Nazovi nekoga.

Samoubojstvo – najčešći mitovi

Što se često misli o samoubojstvu, A NIJE TOČNO.

1. Kada netko govori da će se ubiti obično to ne učini (po principu: "Pas koji laje ne grize")

Od deset osoba koje počine samoubojstvo, osam ih je nekome reklo što će učiniti. Često se, međutim, takva priznanja – najčešće zbog straha – ignoriraju ili ne shvaćaju ozbiljno.

2. Osobe koje su počinile samoubojstvo željele su umrijeti.

Većina osoba koje su počinile samoubojstvo je samo htjela da prestane bol  – a to je nešto posve drugo od želje da život prestane. Samoubojstvo osoba vidi kao rješenje nerješivog problema koji donosi neizdrživu bol. Pomoć u rješavanju problema i smanjenju boli je u osnovi ono što osobi treba.

3. Samoubojstvo se dogodi bez upozorenja.

Većina osoba koje počine samoubojstvo daje mnoge znakove upozorenja prije nego što se ubije.

4. Sve osobe koje pokušaju počiniti ili počine samoubojstvo jesu psihički bolesne osobe.

Neke osobe koje počine samoubojstvo jesu psihički bolesne, ali to nije preduvjet pokušaja samoubojstva. Ono što je zajedničko osobama koje su pokušale počiniti ili su počinile samoubojstvo jest to da su vrlo nesretne.

5. Ako je osoba odlučila počiniti samoubojstvo nije moguće spriječiti je u tome.

Samoubojstvo je moguće spriječiti upravo zbog toga što je ono reakcija osobe na neizdrživu situaciju ili nerješivi problem. Pomoć stručnjaka, ali i članova obitelji i bliskih osoba, je u tome da osobu shvate ozbiljno i pomognu joj da prebrodi krizu i nađe zadovoljavajuća rješenja. Ponekad sama osoba ne može pronaći rješenje, ali ono, u nekom obliku, uvijek postoji.

6. Svako samoubojstvo se može spriječiti.

Bez obzira na to što pokušamo pomoći, ponekad i ne postoji način da se samoubojstvo spriječi. To je rijetko, ali događa se.

7. Osobe koje spominju samoubojstvo zapravo samo žele privući pažnju.

Prijetnje samoubojstvom treba UVIJEK shvatiti najozbiljnije, kao da će osoba zaista to i učiniti. Ako tako ekstremnom porukom želi privući pažnju, to znači da joj je pažnja zaista potrebna. Dati tu pažnju i shvatiti osobu ozbiljno, može spasiti njezin život.

8. Kad se osoba počne osjećati bolje, nakon što je željela ili je pokušala počiniti samoubojstvo, rizik je prošao.

Mnoga samoubojstva se dogode upravo onda kad osoba ima dovoljno snage da ono o čemu je razmišljala može sprovesti u djelo. To je zbog toga što je ponekad osoba tako jako utučena da razmišlja o samoubojstvu, ali nema snage ideju sprovesti u djelo. Čim se stanje malo popravi, ostaje ideja, kojoj se pridružuje i snaga.

9. Razgovor o samoubojstvu samo će potaknuti osobu da samoubojstvo i počini.

Razgovor o samoubojstvu pokazuje da razumijete ozbiljnost situacije i da ste zabrinuti. Nikako ne znači da osobi "dajete ideju", već joj pokazujete da ste otvoreni čuti sve, koliko god bilo teško.

Što učiniti ako se samoozljeđujete?

Potražite stručnu pomoć. Čim prije. To najčešće nije problem kojeg ćete moći riješiti sami. Stručnjak Vam može pomoći razumjeti Vaš unutarnji svijet i izgraditi drugačije, efikasne i korisne načine suočavanja sa svime što život nosi.

Niste sami. Ima ljudi koji Vam žele, mogu i znaju kako pomoći.

Kako mogu smanjiti rizik od silovanja?

Rizik od silovanja moguće je smanjiti, ali nikada nije moguće sve predvidjeti.

NIKADA nisi kriva ako postaneš žrtvom silovanja, bez obzira na okolnosti.

Evo nekih ideja na što pripaziti:

1. Ne ostavljaj svoje piće tako da ti netko može usuti drogu u njega, niti ne prihvaćaj piće iz boce koja nije pred tobom otvorena.

2. Na tulum idi s grupom prijatelja. Dođite zajedno, pazite jedni na druge i otiđite zajedno.

3. Budi u svakom trenutku svjesna svoje okoline (nemoj se napiti ili nadrogirati toliko da ne znaš što se događa oko tebe).

4. Nemoj si dopustiti da ostaneš nasamo s nekim koga ne poznaješ dobro ili ako još ne znaš kome možeš vjerovati.

5. Razmisli o stupnju intimnosti koji želiš u odnosu i jasno daj do znanja do kuda si spremna ići.

6. Budi jako oprezna s muškarcima koji ne čuju NE ni kad se radi o nevažnim stvarima (kao što je tvoje: "ne, ne želim još jedno piće“, ili "ne, ne bih sada razgovarala s tobom“). Ako ne čuje tvoje „ne“ kod takvih manjih stvari, moguće je da ga neće čuti niti onda kada te odluči povrijediti.

7. Ako ti intuicija govori da nešto nije sasvim u redu, poslušaj je. Mnoge cure kažu da su osjetile da nešto nije u redu s muškarcem s kojim su, na primjer, sjele u auto, ali nisu poslušale sebe.

8. Ako moraš bježati, uvijek bježi prema mjestima gdje ima ljudi, a ne na osamu.

9. Upamti da je tvoj život najdragocjeniji i njega trebaš sačuvati.

Posljedice proganjanja

Posljedice proganjanja mogu biti ozbiljne i dugoročne pa ne oklijevajte potražiti pomoć psihologa, obitelji i prijatelja. Ovo je jedan od onih životnih problema koje nikako ne smijete prolaziti sami.

Evo što sve možete osjećati ako ste žrtva proganjanja:

1. Strah od toga što će progonitelj napraviti.
2. Osjećaj intenzivnog stresa i tjeskobe.
3. Nervoza, nemir, osjećaj  "pucanja po šavovima".
4. Osjećaj preplavljenosti i beznađa.
5. Plačljivost i depresivni simptomi.
6. Osjećaj ranjivosti, nesigurnosti i nepovjerenja.
7. Poremećaj koncentracije, problemi s pamćenjem.
8. Poremećaji spavanja i hranjenja.
9. Osjećaj izolacije, ograničenja i nepravde.
10. Frustriranost i smetenost.

Panični poremećaj

Obično se razvija u dvadesetim godinama, iako može početi bilo kad u životu. Ima ga oko dva do tri posto ljudi. Češće se susreće kod članova iste obitelji pa izgleda da genetski faktori igraju važnu ulogu u tome kod koga će se razviti.

Ponavljani napadi panike karakteriziraju ovaj poremećaj. Panični napad uključuje period intenzivnog straha i neugode koji se razvija naglo i dosiže vrhunac u otprilike deset minuta, a prate ga neki od sljedećih simptoma: nedostatak zraka, mučnina, ubrzano lupanje srca, drhtanje, pojačano znojenje, bolovi u prsima, intenzivan strah od smrti, strah od toga da biste mogli umrijeti, poludjeti ili učiniti nešto nekontrolirano.

I nakon što napad panike završi, osoba može doživljavati intenzivan strah i anksioznost, i to do nekoliko sati poslije njega. Najčešće napad panike izaziva ekstremnu brigu i strah da se ne bi takav napad opet ponovio. Nije neuobičajeno da osoba postane posve okupirana strahom i brigom, prilagođavajući i ograničavajući svoj život u pokušajima da se napad izbjegne. Mnogi prestanu piti kavu, voziti auto, čitati ili gledati uznemirujuće vijesti, a neki počnu i izbjegavati odlaženje na neka mjesta (gdje je pomoć nedostupna) ili posve izlaziti iz kuće (poremećaj zvan agorafobija).

Dijagnosticiranje paničnog poremećaja nije jednostavno, jer simptomi poremećaja mogu biti i simptomi nekih drugih bolesti, fizičkih ili psiholoških. Prije nego što se postavi dijagnoza paničnog poremećaja treba isključiti ostale bolesti, u čemu Vam može pomoći Vaš liječnik opće prakse. Ako nisu pronađeni fizički uzroci simptoma, biti ćete upućeni stručnjaku psihologu ili psihijatru, koji će isključiti ostale moguće psihološke poremećaje. Tek tada ćete imati potvrdu da se radi o paničnom poremećaju i odmah možete pristupiti liječenju. Ono se sastoji od strukturiranih razgovora i uputa o tehnikama nošenja s ovim poremećajem. Razumijevanje poremećaja i učenje tehnika koje smiruju stres, strah i anksioznost obično budu dovoljni u smirivanju simptoma. Ukoliko do smirivanja simptoma ne dođe na ovaj način, pristupa se liječenju lijekovima. Psihijatar će tada obično prepisati antidepresiv i anksiolitik, lijekove koji dokazano pomažu u smirivanju i vrlo jakih simptoma. Osim psihijatra, takve lijekove Vam može prepisati i Vaš liječnik opće prakse.

I ono što je najvažnije: od paničnih napadaja nećete umrijeti niti poludjeti. Nitko nikada nije.

Oni su dovoljno neugodni da zahtijevaju tretman i stručnu pomoć, i s uspjehom se mogu riješiti.

Zašto je netko aseksualan?

Dvije su struje koje nastoje objasniti korijene aseksualnosti.

Jedna kaže da je aseksualnost najvjerojatnije posljedica traumatskih iskustava, kao što su na primjer seksualno zlostavljanje u djetinjstvu, silovanje ili nešto slično (potisnuta homoseksualnost). Kao reakcija na traumu javio se baš takav obrambeni mehanizam koji čini čovjeka nezainteresiranim za seksualnost općenito, a koji ima smisao da ga sačuva od nekih novih mogućih loših iskustava u budućnosti.

S druge strane, ima ljudi koji kažu da se cijeli život osjećaju aseksualno, da su obišli liječnike – psihologe i psihijatre – koji su rekli da nema organskih osnova za to (odnosno nije zabilježen nedostatak nekih hormona), a nisu zabilježene ni traume kojima bi se mogla objasniti takva nezainteresiranost za seksualnost. Ti ljudi smatraju da je aseksualnost jedna od mogućih normalnih seksualnih orijentacija, te da bi je trebalo kao takvu uvrstiti uz hetero, homo i biseksualnost, a možda i preimenovati u neutroseksualnost. Gledajući iz tog aspekta, moguće je da je aseksualnost ostala tako dugo neimenovana i o njoj se nije govorilo upravo zbog toga što u svijetu bombardiranom seksualnošću nitko nije dugo smogao hrabrosti reći: “Mene seks ne interesira”.

Aseksualnost

Aseksualnost je odsustvo želje ili potrebe za seksualnim odnosima i seksualnom intimnošću.

Koji su simptomi aseksualnosti?

Nema određenog seta kriterija po kojim bi mogli nekoga kvalificirati kao aseksualca, ne postoji test koji bi dao takav odgovor.

Osoba sama za sebe procjenjuje i sama određuje osjeća li se aseksualno ili ne.

Aseksualnost se može dobro objasniti kroz tri faktora:

Privlačnost – Neki aseksualci osjećaju snažnu privlačnost prema drugim ljudima, ali ne osjećaju želju da postanu seksualno intimni s tim osobama. Oni koji osjećaju privlačnost mogu sebe opisivati i kao hetero, homo ili bi, uz to što se opisuju kao aseksualni. Drugi aseksualci osjećaju vrlo malo privlačnosti ili je ne osjećaju uopće. Iako se ovi zadnji ne “zaljubljuju” i dalje mnogi od njih žele imati bliske odnose u životu.

Seksualno uzbuđenje – Za neke aseksualce seksualno uzbuđenje je redovita pojava, premda nije povezana sa željom da pronađu seksualnog partnera. Nekima to uzbuđenje smeta a drugi povremeno masturbiraju ali ne osjećaju potrebu za seksualim partnerom. Neki aseksualci ne osjećaju ili minimalno osjećaju seksualno uzbuđenje. Ne smatraju ga medicinskim ili psihološkim problemom i ne traže pomoć kako bi to promijenili.

Odnosi – Neki ne vole previše druženje i samotnjački su tipovi. Mnogi su ipak socijalno aktivni, imaju bliske prijatelje. Neki se odluče za vezu, a neki se i vjenčaju.

Istraživanja na temu aseksualnosti su tek počela. Jedno od prvih je utvrdilo da je na tvrdnju: “Nikada nisam osjetila/osjetio seksualnu privlačnost prema nikome”, 1% ljudi odgovorilo potvrdno.

Što učiniti ako je Vaše dijete gej?

Probajte zamisliti da imate jednu veliku, važnu tajnu o sebi. Htjeli biste to reći ljudima koje volite i koji su vam bliski, ali bojite se da ćete ih šokirati, razočarati, iznevjeriti. Bojite se da nakon što kažete svoju tajnu odnos s ljudima koje volite više nikada neće biti isti. Ništa više neće biti isto. A opet, kako živjeti, voljeti ih i biti blizak s njima – a prešutjeti im nešto tako važno o sebi? Vaša muka traje već predugo. Budite se i idete spavati s tom istom mišlju: reći im ili ne? Vrtite u glavi razne scenarije. Kada ste dobre volje i osjećate se ohrabreno, zamišljate da će vas vaši dragi ljudi zagrliti i reći: "Mi te volimo, i voljet ćemo te uvijek. To što si nam rekla (rekao) ništa ne mijenja." Kad ste loše volje, kada dođu oni dani i sve vam se nešto skupi, scenarij je takav da bi ga trebalo zakonom zabraniti za svaki slučaj: vi kažete svoju tajnu – oni polude – izvrijeđaju vas – gledaju vas pogledom razočaranja i gađenja – tjeraju vas od sebe – zgranuti prekidaju odnos s vama. Ako živite s njima, tjeraju vas od kuće. Ako ste maloljetni, smjeste vas na psihijatriju.

I tako mjesecima, nekad godinama. Iz straha od toga da se ne dogodi loš scenarij ne poduzimate ništa. Iz želje da se dogodi dobar scenarij još uvijek niste odustali.

Ako je vaše dijete napokon odlučilo podijeliti s vama svoju veliku, važnu tajnu, nemojte nikako zaboraviti:

Da vas vaše dijete treba, i da tko zna koliko već vrti u svojoj glavi scenarij ovog dana.

Da vas vaše dijete smatra toliko važnom i bliskom osobom da ne može živjeti uz vas i šutjeti o nečem tako važnom.

Da je upravo taj dan nešto što NIKADA u životu nećete zaboraviti ni vaše dijete ni vi. Pazite na svoje ponašanje, bez obzira na to što mislili i osjećali. Crveni gumb na kojem piše REC je pritisnut i sve se snima.

Ovo NIJE vaših pet minuta. Predugo je vaše dijete čekalo ovaj dan da biste mu ga sada oduzeli. Ne mislite na sebe, na to što ćete vi sada, što ćete reći susjedima i obiteljskim prijateljima, na to da nikada nećete grliti svoje unučiće i plakati na vjenčanju… Ne mislite na sebe. Ne mislite na sebe. Ne mislite na sebe. To ćete učiniti malo kasnije.

Homoseksualnost nije bolest. Stručnjaci za mentalne bolesti izbacili su homoseksualnost iz popisa duševnih bolesti još davne 1973. godine!!! Zato homoseksualnost nije potrebno liječiti i NIJE NI MOGUĆE IZLIJEČITI. 1990. godine Američko psihološko društvo je objavilo da navodna izlječenja od homoseksualnosti nisu znanstveno utemeljena i da takvi postupci mogu biti štetni za mentalno zdravlje inače zdrave osobe. Vaše je dijete zdravo i sposobno je biti sretno u životu.

Homoseksualnost NIJE izbor. Nije ni heteroseksualnost. Znate da vas nitko ništa nije pitao kada ste se prvi puta zaljubili.

Homoseksualnost NIJE greška u odgoju. Niste vi u nečemu pogriješili, za razliku od susjede Marice, i time izazvali homoseksualnu orijentaciju kod svog djeteta.

Nitko ne može nagovoriti vaše dijete na to da postane homoseksualne orijentacije. Ali može na to da zapali cigaretu. Ili popije alkohol. Ili proba kokain.

Potražite pomoć psihologa u rješavanju vlastitih muka da biste mogli sačuvati ono što je najdragocjenije: odnos s vlastitim djetetom. Psiholog ili psihijatar koji smatraju da je homoseksualnost bolest i kažu vam da je mogu liječiti nisu dovoljno stručni i ne govore iz pozicije stručnih spoznaja, pa se bolje klonite takvih ljudi.

Priuštite svom djetetu onaj lijepi scenarij iz njegove mašte. Kažite: VOLIMO TE. UVIJEK ĆEMO TE VOLJETI. TO ŠTO SI REKAO/REKLA NIŠTA, BAŠ NIŠTA NE MIJENJA. Zagrlite se. Plačite. Zahvalite na povjerenju. I onda pitajte da vam vaše dijete kaže što mu treba od vas. Kažite da ćete potražiti stručnu pomoć kako biste znali još bolje postupati. Sve drugo – a toga će biti sigurno – zadržite za sebe, i svog psihologa.

Izjava Američkog psihološkog društva o homoseksualnosti

Tekst izjave Američkog psihološkog društva iz siječnja 1975. godine

APA POLICY STATEMENT
Discrimination Against Homosexuals

1. The American Psychological Association supports the action taken on December 15, 1973, by the American Psychiatric Association, removing homosexuality from that Association’s official list of mental disorders. The American Psychological Association therefore adopts the following resolution:

Adopted by the APA Council of Representatives on January 24-26, 1975

Homosexuality per se implies no impairment in judgement, stability, reliability, or general social and vocational capabilities; Further, the American Psychological Association urges all mental health professionals to take the lead in removing the stigma of mental illness that has long been associated with homosexual orientations.

2. Regarding discrimination against homosexuals, the American Psychological Association adopts the following resolution concerning their civil and legal rights:

The American Psychological Association deplores all public and private discrimination in such areas as employment, housing, public accommodation, and licensing against those who engage in or have engaged in homosexual activities and declares that no burden of proof of such judgement, capacity, or reliability shall be placed upon these individuals greater than that imposed on any other persons. Further, the American Psychological Association supports and urges the enactment of civil rights legislation at the local, and state and federal level that would offer citizens who engage in acts of homosexuality the same protections now guaranteed to others on the basis of race, creed, color, etc. Further, the American Psychological Association supports and urges the repeal of all discriminatory legislation singling out homosexual acts by consenting adults in private.

Homoseksualnost NIJE bolest

1950. godine dr. Evelyn Hooker odlučila je nizom psiholoških testova testirati trideset homoseksualnih i trideset heteroseksualnih muškaraca. Muškarci dviju grupa nisu se međusobno razlikovali po dobi, kvocijentu inteligencije ili stupnju obrazovanja. Sami su već prije tog istraživanja procijenili jesu li ove ili one seksualne orijentacije. Nitko od ukupno 60 ispitanika u vrijeme istraživanja nije bio u terapiji.

Svi muškarci su prošli iscrpno testiranje cijelim nizom ozbiljnih i znanstveno potvrđenih psiholoških testova. Zatim su rezultate testiranja tumačili stručni eksperti za pojedine testove, ne znajući pritom koji je od testova ispunio heteroseksualac, a koji homoseksualac. Zadatak stručnjaka je bio procijeniti stupanj psihološke prilagodbe ispitanika.

Rezultati su bili sljedeći: eksperti NISU našli nikakve razlike u stupnju psihološke prilagodbe, odnosno psihološkog zdravlja između homoseksualnih i heteroseksualnih muškaraca, što je značilo da su HOMOSEKSUALCI PSIHOLOŠKI NORMALNI BAŠ KAO I HETEROSEKSUALCI.

Nakon ovog istraživanja, proveden je cijeli niz drugih znanstvenih istraživanja koji su potvrdili rezultate dr. Evelyn Hooker i doveli do odluke Američkog psihijatrijskog društva da 1973. godine IZBACI homoseksualnost iz dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM).

1975. godine Američko psihološko društvo javno je podržalo ovaj potez navodeći da: "homoseksualnost sama po sebi ne podrazumijeva oštećenja u sposobnostima promišljanja, pouzdanosti ili općenitim socijalnim ili stručnim sposobnostima."

Američko psihološko društvo smatra da bi upravo stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja trebali odigrati najvažniju ulogu u uklanjanju stigme duševne bolesti koja je dugo bila povezana s homoseksualnom orijentacijom.

Ženski orgazam

Svjetska istraživanja pokazuju da:

… 10–15 posto žena nikada nije doživjelo orgazam

… 35–50 posto žena doživljava orgazam neredovito i nezadovoljne su s tim

… svaka druga žena koja postiže orgazam treba tijekom seksualnog odnosa i dodatnu stimulaciju klitorisa

… i one žene koje postižu orgazam bez dodatne stimulacije klitorisa najčešće traže pogodnu poziciju kojom stimuliraju klitoris

… ako se žena dovoljno uzbudi kroz predigru, znatno je veća šansa da će doživjeti orgazam tijekom seksualnog odnosa

… i do 90 posto problema koje žene imaju u postizanju orgazma proizlazi iz psiholoških uzroka (najčešće anksioznosti)

… ono što žena očekuje i kako razmišlja o seksualnosti znatno utječe na kvalitetu njezinog seksualnog života

Koliko seksa je normalno?

Nema te brojke koja označava "normalan" broj seksualnih odnosa. Ljudi se međusobno jako razlikuju po čestini koju smatraju "normalnom", kao i po čestini koja zadovoljava njihove potrebe.

Opustite se i dopustite sebi da otkrijete što je za Vas "normalno", odnosno koja čestina seksualnih odnosa zadovoljava Vaše potrebe i čini Vas zadovoljnima. Zatim razgovarajte s partnerom i saznajte što je za njega "normalno", pa dogovorite čestinu koja uvažava potrebe jednog i drugog partnera.

A svjetske statistike kažu da:

... 7 posto parova ima seksualni odnos četiri do pet puta tjedno

…26 posto parova ima seksualne odnose jednom do dva puta tjedno

... 34 posto parova ima seksualne odnose jednom do dva puta mjesečno

…21 posto parova ima seksualne odnose manje od deset puta godišnje

... 12 posto parova uopće nije imalo seksualne odnose u proteklih godinu dana

... i do 60 posto parova ima redovito poteškoća sa seksualnom željom, 25 posto ponekad, 9 posto rijetko, a samo 6 posto nikada

(Pročitajte više u knjizi Dr. Davida Schnarcha: Intimacy & Desire, Beaufort Books, 2011)

Brak bez seksa?

Normalno je imati uspone i padove u seksualnoj želji. Svaka osoba i svi parovi će to iskusiti prije ili poslije.

No, bračni psihoterapeuti izvještavaju o sve većem broju brakova u kojima jedan ili oba partnera posve izgube volju za seksom. Zašto se to događa i je li to ozbiljan problem?

Najčešći razlozi koje stručnjaci navode, a koji mogu dovesti do značajnog smanjenja želje za seksom, jesu:

1. Povećani stres
2. Depresija
3. Umor, neispavanost
4. Djeca
5. Problemi u odnosu (ljubomora, nepovjerenje)
6. Problemi s vlastitim samopoštovanjem

Seks i seksualna intimnost važan su dio bračnog odnosa, i njihov trajniji gubitak može značajno utjecati na njegovu kvalitetu. Ne ignorirajte ovaj problem! Pokušajte utvrditi koji specifični uzrok remeti Vašu ili partnerovu potrebu za seksom, kako biste to uspješno mogli riješiti. Ako ne uspijevate sami, potražite stručnu pomoć. 

Emocionalno zlostavljanje

"Moji me roditelji nisu nikada tukli. Ne pamtim stvarno niti jedan put da su digli ruku na mene. Možda to ni nije bilo potrebno jer sam uvijek bio/bila tiho, povučeno... ponizno dijete. Sjećam se da su mi govorili kako sam nespretan/nespretna, nesposoban/nesposobna, da je mene teško voljeti, da je bolje da niti ne pokušavam jer ću ionako uprskati, da su sva djeca bolja od mene, da sam ružan/ružna i glup-a ... "

Emocionalno zlostavljanje može ozbiljno ugroziti psihološki i socijalni razvoj. Ono je kažnjivo ali, nažalost, teško dokazivo.

Što je to emocionalno zlostavljanje?

Emocionalno zlostavljanje je naziv koji govori o ponašanjima koja djeluju negativno na djetetov emocionalni razvoj i osjećaj vlastite vrijednosti. Konstantno kritiziranje, izrugivanje, vrijeđanje i odbacivanje neki su od oblika kojima se verbalno izražava emocionalno zlostavljanje. Emocionalno zlostavljanje su i pretjerani, agresivni i nerazumni zahtjevi koje odrasli postavljaju pred djecu, te neprihvaćanje djetetovih potreba za pažnjom, ljubavlju i brigom prijeko potrebnima za djetetov zdrav psihološki razvoj.

Najrašireniji oblici emocionalnog zlostavljanja su:

• Odbacivanje – dijete ignoriraju, govore mu da je bezvrijedno ili beskorisno, obezvrjeđuju njegova razmišljanja ili osjećaje.
• Ponižavanje – vrijeđanje, ismijavanje, imitiranje djetetovih nedostataka, vikanje, psovanje, ponižavanje pred drugima.
• Teroriziranje – izazivanje ekstremnog straha, prisiljavanje djeteta na neke aktivnosti zastrašivanjem, dovođenje djeteta ili prijetnja da će ga se dovesti u neprikladno ili opasno okruženje, primjerice prijetnja djetetu da će ga ostaviti, prodati, povrijediti ili ubiti ili prijetnja uništenjem djetetu vrijednih stvari, ili povrjeđivanjem voljenih osoba ili kućnih ljubimaca.
• Izolacija – sprječavanje kontakata s drugim osobama, sprječavanje aktivnosti izvan kuće, zaključavanje.
• Iskorištavanje – podržavanje i navođenje na ponašanja koja nisu u skladu sa zakonom ili korištenje djeteta za korist ili zaradu.
• Ignoriranje – zakašnjelo reagiranje na djetetove potrebe, izostanak pokazivanja naklonosti i nježnosti prema djetetu, s djetetom se razgovara samo kad je to najnužnije.
• Manipuliranje – manipulacija djetetovim osjećajima u svrhu rješavanja nekih problema roditelja. Vrlo često se događa tijekom razvoda braka.

Što ako sam ja seksualno zlostavljana?

Ako si seksualno zlostavljan/a, važno je da:

pronađeš što prije u svojoj okolini odraslu osobu kojoj vjeruješ i kojoj možeš ispričati što ti se događa. Čuvanje tajne koristi zlostavljaču, a tebi samo šteti. Zlostavljač prijeti zato da bi te zastrašio i osigurao se da nećeš nikome reći što se događa. Te su prijetnje najčešće bezopasne, iako se takvima ne čine.

Što ako u mojoj okolini nema odraslih osoba kojima se mogu obratiti?

Osim nekoj odrasloj osobi koja ti je bliska, možeš se obratiti i:

1. Školskom psihologu
2. Nastavniku
3. Liječniku
4. Profesionalcima u Centru za socijalnu skrb
5. Policiji
6. Savjetovalištu za zaštitu djece od zlostavljanja i zanemarivanja Tić (ako živiš u Rijeci)
7. Na Hrabri telefon 116-111
8. Na "Red Button" policije koji možeš pronaći na internetu

Ovi profesionalci će ti pomoći i zaštititi te.

Što ako nekome povjerim seksualno zlostavljanje i ta mi osoba ne povjeruje?

Većina odraslih će ti povjerovati i zaštititi te. Ipak, moguće je da neke osobe neće reagirati onako kako bi trebalo. To nije tvoja krivica. Ti znaš što ti se dogodilo. Ta je odrasla osoba bila krivi izbor. PRONAĐI DRUGU. Traži dok ne nađeš. Najgore što možeš učiniti sebi je to da šutiš.

Jesam li možda ja kriv/a što mi se sve to događa?

Ti nisi kriv/a za zlostavljanje, iako ti je to možda zlostavljač rekao. Seksualno zlostavljanje je kažnjivo zakonom.

Dijete nije NIKADA krivo za zlostavljanje.

Fizičko zlostavljanje

"Mama me je znala udarati pojasom ili nekim drugim predmetom, za svaki propust, pa čak i kada mi je slučajno pala čaša i razbila se. Tada sam jako plakala i nisam mogla prestati, a ona mi je rekla da će me drugi put ubiti, jer ja ne zavrjeđujem živjeti."

Fizičko zlostavljanje uključuje iskazivanje otvorene tjelesne agresije i prisutnost neslučajne povrede.

Roditelji ponekad tuku djecu kada su ljuti, iako je to zakonom kažnjivo.

Nitko nema pravo tući drugoga, bez obzira na to što je ovaj napravio.

Ako se toliko naljutiš da bi nekog udario, što prije se udalji iz takve situacije. Također, ako vidiš da je netko tako ljut da gubi kontrolu nad sobom i mogao bi te udariti, bježi čim prije. Kada bježiš, to uvijek učini prema ljudima (koji ti onda mogu pomoći), a ne na osamu.

Najčešće ozljede su: modrice, opekline, ogrebotine, posjekotine, ugrizi, iščupana kosa, izbijeni ili skoro izbijeni (klimavi) zubi i prijelomi kostiju.

Fizički zlostavljane osobe osjećaju se poniženo, žalosno i bez snage.

Ako si žrtva fizičkog zlostavljanja javi se na broj Hrabrog telefona za djecu: 116 111.

Fizički napad je uvijek krivnja napadača, a ne onoga tko je napadnut, bez obzira na to što je napravio. 

Što je zakonom zabranjeno činiti djeci u Hrvatskoj?

U Republici Hrvatskoj zakonom je zabranjeno:

1. Tjelesno kažnjavanje djece.
2. Tjelesno, psihičko, spolno i ekonomsko nasilje nad djecom.
3. Stupiti u spolni odnos s djetetom mlađim od 15 godina života, bez obzira pristaje li dijete na odnos.
4. Pred djetetom mlađim od petnaest godina činiti spolne radnje (spolni odnos, masturbacija).
5. Prikazivati djetetu mlađem od 15 godina pornografske sadržaje.
6. Vrbovati, poticati, organizirati ili omogućiti pružanje spolnih usluga s djetetom ili takve usluge koristiti (dječja prostitucija).
7. Vrbovati i poticati djecu da sudjeluju u snimanju dječje pornografije ili organizirati i omogućiti njeno snimanje.

Izvor: MUP HR

O izlascima – poruka vršnjaka

Možda si do sada većinu večeri proveo vani, a da nisi morao razmišljati o svojoj sigurnosti ili koristiti neke od ovih savjeta, jer je sve bilo ugodno i sigurno. Međutim, samo je jedna loša noć dovoljna da ti zauvijek promijeni cijeli život. Tvoji su me vršnjaci kojima se upravo to dogodilo, molili da o tome pišem. Evo što kažu oni koji su zamalo umrli od previše alkohola, koji su stradali u teškim nesrećama, izgubili dobre prijatelje ili preživjeli silovanje:

Prije nego što ideš van

Razmisli o nekim stvarima koje ti mogu pomoći da povećaš vlastitu sigurnost. Na primjer:

• Odluči s kim ćeš ići i s kime se vratiti kući.
• Dogovori s prijateljima riječ (ili gestu) koja će vam međusobno poslužiti kao znak da se netko od vas ne osjeća sigurno ili treba pomoć.
• Planiraj izaći i biti vani u grupi prijatelja. Izađi s ljudima s kojima se osjećaš sigurno i na koje se možeš osloniti.
• Ako izlaziš u grupi i pijete alkohol, dogovorite s jednim ili dvoje u grupi da ostanu trijezni. Oni mogu pomoći, organizirati, čuti i odlučiti hladne glave je li neka divlja ideja zaista tako dobra kao što se pijanima čini. Neka netko od odraslih zna gdje ste i kada se planirate vratiti. Ako promijenite plan javite im.

Što uzeti sa sobom

• Mobitel s dovoljno kredita
• Dovoljno novaca da možeš platiti taksi
• Zviždaljku ili mali osobni alarm

Dolazak i odlazak

• Otiđite zajedno. Idite zajedno do automobila / autobusa / tramvaja / taksija.
• Ne čekaj sam-a i ne puštaj prijatelja / prijateljicu da čekaju sami.
• Čekajte na mjestima gdje ima ljudi, gdje vas se može vidjeti.
• Idi s ljudima kojima vjeruješ, čak i ako je to samo do autobusne stanice.
• Ako je tvoja sigurnost ugrožena u autobusu, obrati se vozaču ili nastoj skrenuti pozornost drugih ljudi na to da si u opasnosti.
• U autobusu / tramvaju sjedni naprijed, tako da budeš u blizini vozača.
• Gledaj oko sebe i prati tko ulazi i izlazi kada i ti. Ako ti je neugodno ili se bojiš, uputi se prema drugim ljudima ili nekom mjestu gdje ima ljudi i gdje možeš potražiti pomoć.
• Odlazi li tvoja prijateljica s nekim koga ne poznaje dobro? Provjeri prije nego što ode. Jesu li previše pijani da bi znali što rade? Mogu li sigurno stići kući? Ako ste ti ili tvoji prijatelji pijani pozovite taksi. Nemojte stopirati ili ići s bilo kim tko nudi prijevoz. Nikada ne sjedajte u auto s nekim tko je pio ili s osobom koju ne poznajete dobro, čak i ako vas je više.

Ako moraš bježati, uvijek bježi prema drugim ljudima (kafiću, dućanu, zgradi), a ne prema pustoši.

Dok si vani

• Brini se o sebi i o svojim prijateljima.
• Osjeća li se prijateljica neugodno s nekim u društvu? Upitaj je li sve ok. Daj joj do znanja gdje si ako te treba. Ponudi joj mogućnost da se makne tako što ćeš je upitati, npr., može li s tobom do šanka po piće ili nešto slično.
• Ako vidiš da netko od tvojih prijatelja uznemirava drugu osobu upozori ga da je pretjerao i da prestane. Potraži pomoć ako vidiš da je potrebno.
• Ubacivanje droga u piće je nešto što se događa. Te su droge bez okusa i mirisa i namjena im je da onesposobe osobu do te mjere da ju je lako silovati ili opljačkati. Zato ih i zovu "rape drugs".

SLUŠAJ SVOJU INTUICIJU. Ako osjećaš da nešto nije u redu, najvjerojatnije i nije, zato se pokušaj zaštiti tako što ćeš otići iz situacije ili pozvati pomoć.

Znaš li ovo o drogama?

Nitko tko je postao ovisnik o drogama to nije planirao, želio ili svjesno nastojao postati.

Baš svi su mislili da se neće "navući".

Između onih koji su se navukli i onih koji nisu nema vidljivih razlika.

"Party droge" (najčešće speed i MDMA) nepovratno oštećuju tvoj mozak, a utječu i na pamćenje, koordinaciju i na donošenje odluka. Mogu izazvati napade nalik epileptičkim kod osoba koje nikada prije nisu imale nikakvih zdravstvenih smetnji. Znatno povećavaju krvni tlak i otkucaje srca i mogu dovesti do dramatično povišene tjelesne temperature, dehidracije, povraćanja, proljeva, zastoja srca i bubrega, te smrti. Također, mogu biti uzrok konfuzije, depresije, glavobolja, napetosti u mišićima, napada panike, paranoidnih misli i izuzetno jake tjeskobe. Zbog toga što su ilegalne, nikada ne možeš znati kolika količina i koje kemikalije se nalaze u drogi koju uzimaš. Zbog toga ne možeš znati niti koliko je jako to što si uzeo, ni na koji će način na tebe djelovati. Veće količine mogu te ubiti. Isto tako, djelovanje je za svaku osobu različito, pa nemoj zaključivati na temelju onoga što su ti prijatelji rekli o svom doživljaju. Miješanje "party droga" s alkoholom je ekstremno opasno i može te ubiti.

GBH i Rohypnol se najčešće koriste kako bi se zbog njihova sedativnog učinka olakšalo silovanje ili pljačka, jer se osoba ne može braniti. Rohypnol može izazvati i amneziju, odnosno osoba koja ju je konzumirala ne sjeća se što je rekla ili radila dok je bila pod utjecajem droge. Obje su bez mirisa i okusa i lako se uliju u piće. Obje su prisutne u Hrvatskoj i koriste se.

Marihuana utječe na osjećaj vremena i na sve aktivnosti za koje je potrebna koordinacija – kao što je na primjer vožnja automobila. Nikada ne vozi automobil pod utjecajem trave, niti sjedaj u automobil s nekim tko ju je pušio. Marihuana JAKO potiče apetit. Prije nego što ide u prodaju, marihuani se mogu dodati neke druge droge kako bi se pojačalo njeno djelovanje. Kao i kod svih drugih ilegalnih droga, nije moguće znati što si to zapravo kupio/kupila i kakav će to učinak imati na tebe. Učestalo pušenje marihuane znatno smanjuje motivaciju. Kada puno pušiš, ništa ti se drugo više ne da.

Heroin brzo ulazi u mozak i usporava razmišljanje, reakcije i pamćenje. Utječe na tvoje ponašanje i donošenje odluka. Mnogi kada počnu uzimati heroin imaju mučnine, povraćanja i slabosti. Vrlo brzo stvara ovisnost. Uz uzimanje heroina vezuju se mnogi teški problemi kao što je nasilje, kriminal, hepatitis, AIDS, tuberkuloza i naravno, smrt. Jačina heroina može jako varirati, tako da je njegov učinak uvijek nepredvidiv. Miješanje heroina s alkoholom i drugim drogama je jako opasno.

Inhalanti (najčešće ljepilo ili razrjeđivač) te mogu ubiti već prvi put kad ih probaš udisati. Isto tako, već od prvog puta ostavljaju nepopravljive posljedice na tvom mozgu i tijelu (npr., oštećenja srca, gubitak osjeta njuha, problemi s plućima, jetrom i bubrezima). Neka te ne prevari što su to proizvodi koje lako možeš kupiti u dućanu i možemo ih naći u svakom domaćinstvu – ako se udišu, ti proizvodi postaju vrlo štetni i opasni.

Halucinogene droge (najčešće halucinogene gljive i LSD) utječu na percepciju realnosti, vremena i okoline u kojoj se nalaziš. Također utječu na tvoje pokrete, reakcije, mišljenje, sluh i vid. One mogu učiniti da čuješ, vidiš i osjećaš stvari koje ne postoje i učiniti te dezorijentiranim, paranoičnim i zbrkanim. Zbog toga su nesreće, ozljede i nasilno ponašanje česti za vrijeme trajanja učinaka ovih droga. Isto tako, one utječu na tvoje tijelo, povećavaju krvni tlak i otkucaje srca te mogu dovesti do zastoja rada srca, kome i smrti. Nije moguće znati prije upotrebe kolike je jačine droga koju uzimaš, pa tako niti koliko samokontrole ćeš imati. Učinci droge, uključivši i halucinacije, mogu se pojaviti iznenada u tjednima, mjesecima pa čak i godinama nakon uzimanja (takozvani "flashbacks").